Svakodnevno slušamo priče o ugroženosti flore i faune, što zbog ljudskog nemara, što zbog klimatskih promjena koje su sve izraženije.
Jedna od životinjskih vrsta koja je bila nestala sa naših prostora je Evropski dabar koji je nekada bio rasprostranjen širom Evrope i sjeverne Azije, od Škotske do istočnog Sibira.
Dabrovi su naseljavali šumovita riječna područja, manje rječice te jezerca i jezera okružena šumom. Ipak, tokom 18. i 19. vijeka populacije dabrova su bile svedene na svega četiri daleka i izolovana lokaliteta u središnjem toku rijeke Elbe u Njemačkoj, donjem toku Rajne u Francuskoj, te južnoj Norveškoj, a jedna veća populacija preživjela je u Rusiji. Glavni razlog nestajanja dabrova bio je lov zbog krzna, mesa, masti i ulja.
Aktivista Sportsko- ribolovnog društva “Ukrinski cvijet” Prnjavor, Dejan Cvijanović kaže da su dabrovi na našim prostorima ranije dugo bili prisutni, te da su prije četiri godine ponovo primjećeni u masovnijem obliku.
“Primjetili su ih ribočuvari, dovezeni su u Hrvatsku na stara staništa, pa su koritom rijeke Save i Ukrine ponovo nastanili i ove naše krajeve, pa ih sad možemo vidjeti i na lokalitetu Kainović mlina, na Vijaci, oko ribnjaka, a primjećeni su i oko jezera Drenova” kaže Cvijanović.
Samtra se da su ovi glodari vrsta koja se veoma brzo razmnožava, a prave legla na vodi, nedaleko od kopna.
Dabrovi su u životinjskom svijetu najveći graditelji, poznati su po tome da obaraju stabla pored vodotoka, od kojih nastaju brane. Mužjaci dabrova i mladunci su zaduženi da donose materijal dok ženke prave brane, a kora od drveta im služi kao svojevrsna poslastica.
Dabra nije bilo više od 100 godina, a prema pisanim dokumentima zadnji put se spominjao 1885. godine na rijeci Ukrini. /Marijan Popadić/
