PROSLAVILI 70.GODIŠNJICU BRAKA: Ljubav i poštovanje PRAVI RECEPT

0
728

Risto i Grozda Čolić iz Šibovske proslavili 70. godišnjicu braka, platinasti pir

Doživjeti duboku starost, sačuvati relativno dobro zdravlje, i proslaviti 70. godišnjicu braka uspije samo rijetkima. Ekipa ’’Našeg zavičaja’’ bila je u posjeti supružnicima Čolić iz prnjavorskog naselja Šibovska koji su nas dočekali sa osmijehom na licima i otvorili nam vrata svoga doma.

Bračni par, Risto Čolić (90) i Grozda (87),djevojački Kitić, upoznali su se davne 1949.godine. Zajedno su radili u seljačkoj radnoj zadruzi, a godinu dana nakon prvog poznanstva odlučili su da stupe u bračne vode.

Vjenčali su se uoči Ristove krsne slave, Svetog Jovana Krstitelja 1950.godine. Njihova ljubav preživjela je ratna zbivanja, udaljenost, težak fizički rad na građevini i razne druge teškoće, a danas iza sebe imaju kćerku Divnu, zeta Nevenka Vukovića, koga vole kao rođenog sina, dvoje unučadi, Nenada i Branku, i dva praunuka, Aleksandra i Stefana.

– Nismo previše razgovarali o braku, ja sam znao da nju oženiti želim, u dvije riječi smo se dogovorili o zajedničkom životu, priča nam kroz osmijeh Risto.  Ono za čime najviše žali u životu je što su premalo vremena proveli zajedno.

– Možda to vama sada zvuči čudno, ipak smo u januaru proslavili našu 70. godišnjicu braka, ali kada razmislim o svemu, žalim za vremenom kada nisam bio uz suprugu i kćerku. Radi boljeg života, da njima dvjema pružim više, da zaradim više novca, otišao sam raditi u bijeli svijet. Prvo smo Grozda i ja zajedno radili na građevini, a nakon rođenja naše Divne, Grozda je ostala u Šibovskoj, pazila je i podizala domaćinstvo, a ja sam zarađivao u Njemačkoj, Austriji, bivšoj Jugoslaviji. Sada, kada razmislim o tome, volio bih da sam više vremena proveo sa porodicom, ističe Risto.

Grozda je saglasna sa suprugom, ali kaže vrijeme se vratiti ne može. Iako je često čekala svog Ristu, imala je sreću da on nije bio prijek i ljubomoran čovjek, uvijek je u nju imao povjerenja i uzajamno su se voljeli i poštovali.

Prva zajednička fotografija supružnika Čolić.

– Bili smo jako mladi kada smo se vjenčali, ja sam imala šesnaest, a Risto devetnaest godina. Za današnje vrijeme to je možda i prerano, ali ja sam imala sreću što sam tada pronašla Ristu. Mada, mladoženja mi je, nedugo nakon vjenčanja, otišao u vojsku, u Negotin, pa u Zaječar, i to na tri godine, priča nam Grozda dok nam pokazuje porodične fotografije koje nas vraćaju pet, šest, sedam decenija u prošlost.

Grozda se sa svekrom i svekrvom bavila poljoprivredom, a nakon prestanka Ristine vojne službe, supružnici su, ruku pod ruku, spakovali kofere i krenuli širom bivše Jugoslavije tražiti posao, koji su i pronašli. Radili su teške građevinske poslove.

Grozda sa osmijehom ističe da je uvijek više voljela teže, ili kako se to kaže muške poslove.

-Uvijek sam bila jaka, kod mene je kako mi seljaci volimo reći, što na umu to na drumu. Da nisam imala karakter kakav imam, vjerovatno ne bih ni izdržala raditi sedam godina na građevini, među muškarcima, objašnjava nam Grozda.

Supružnici Čolić teškim i poštenim radom stekli su sve što imaju u životu. Navikli su da rade, kažu i sada bi radili, ali ih zdravlje više i ne služi najbolje.

– Malter je moja Grozda pravila za zidare, a radne kolege su je izuzetno poštovali, i šalili se da je šteta što se nije rodila kao muško, toliko je bila sposobna i jaka za sve poslove, kaže Risto.

Na njegovu priču lako se nadovezuje supruga Grozda i kaže da je mnogo toga naučila uz svog supruga.

– Nikada se nismo zaduživali i ljenčarili, čitav život radimo, pa je teško naviknuti se da tijelo napušta snaga, a duša još ima želje za radom. Moj Risto me pred svaki odlazak u inostranstvo savjetovao da mi poreznik ne dolazi u dvorište, da mi dijete ne ide u školu, a da nema džeparac i da je gladno, kao i da čuvam i ne rasipam zarađeno. Risto i dan danas uzme metlu i sređuje dvorište, i to svaki dan. Prebolio je rak pankreasa, imao je dva infarkta, ali ne predaje se. Kada vidim njega kako radi, onda moram i ja, ipak sam tri godine mlađa, ali me noge sve slabije služe. Kada vidim da previše radi, ja zagalamim na njega, posvađamo se mi pošteno, kaže Grozda.

Pitali smo supružnike šta je tajna njihovog skladnog i uspješnog zajedničkog života. Risto kroz osmijeh kaže da je recept za dobar brak popustljivost, poštovanje, ljubav i strpljenje.

– Kada dođe do svađe, jedna osoba mora da prešuti, da zagrize jezik i onda bude dobro, brzo prođe huja u čovjeku. Nije dobro ako oboje govore u isto vrijeme. Ja sam popustljiviji, pa samo izađem, prošetam i nakon pet minuta sve je zaboravljeno. Nikada nismo bili ljuti jedno na drugo duže od pet minuta, ali kao što sam rekao, jako je bitno da dok jedno priča, drugo šuti, i obrnuto, kaže nam Risto i dodaje da je Grozda ona koja je tvrdoglavija.

-Zbog te svoje tvrdoglavosti jednom me čak i mrtvim proglasila, priča nam Risto dok sa osmijehom u očima promatra svoju Grozdu.

Supružnici su nam ispričali nesrećan trenutak kada su u mladosti, vraćajući se za Prnjavor vozom, zbog premještanja vagona izašli u Doboju. Risto u mraku nije vidio nasip, te je pao i okliznuo se, ali srećom nije bio povrijeđen. Voz je nastavio svoj put, a njih dvoje su ostali razdvojeni. Grozda je mislila da je njen suprug pao pod voz i poginuo, iako su mašinovođe ubrzo prenijele srećne vijesti, da je Risto živ i zdrav.

– Mašinovođa je poslije pričao da gore i tvrdoglavije žene od mene nije upoznao. On meni kaže: ’’Živ je Risto, ja plačem i govorim, nije, mrtav je.’’ Ispričao je Ristu da za dvadest šest godina rada upoznao je mnoge ljude, ali da dosadnije žene od mene nije sreo. On meni kaže živ je, ja plačem i kažem nije. Sada se mi često šalimo kada se prijestimo tog povratka kući vozom, ali meni su ta tri sata bez mog Riste bila gora nego tri godine kada sam ga čekala iz vojske da se vrati, priča nam Grozda.

Nakon dvanaest godina braka, 1962. godine Risto i Grozda dobijaju najveći poklon u životu, kćerku Divnu.

– Ona je naš ponos, završila je Srednju medicinsku školu, udala se, rodila nam dvoje unučadi, i nema dana da ne dođe kod nas. Najljepše godine njenog odrastanja nisam bio tu, nisam imao vremena da iskažem svu očinsku ljubav, ali je ona uvijek imala razumijevanja i bila je divno dijete, a danas je najbolja kćerka. Da mi nije bilo moje Divne, ko zna da li bi ja sada bio među živima, priča nam Risto.

Grozda kroz osmijeh kaže da je još veću sreću doživjela kada je saznala za rođenje unuka Nenada.

– Istina je kad se kaže da se unučad vole više od djece. Tačnije, ne vole se više, ali imaš više vremena da se posvetiš unucima. I sada uživamo sa našim praunučićima, i svaki dan se zahvaljujem Bogu što nam dane ispunjavaju svojom igrom i veseljem, kaže Grozda.

Mlade bračne parove supružnici Čolić savjetuju da slušaju jedni druge. Napominju da nema posebne tajne za skladan brak, potrebni su – poštovanje i ljubav – a kada toga ima, onda će biti više i platinastih pireva.

/Naš zavičaj – Jovana Tošić/

LJUBAV 

-Nismo planirali neko obilježavanje i svečanost za 70.godišnjicu, kao ni da nešto posebno slavimo, spontano smo sa našim najbližima proslavili krsnu slavu, Svetog Jovana Krstitelja, i godišnjicu braka ili kako to nazivaju platinasti pir. Naši najmiliji su nam pripremili par poklona i iznenađenja i hvala im na tome. Sjećam se da smo pripremili veliko slavlje za 50.godišnjicu ili zlatni pir, kada se Risto konačno vratio kući, a alat ostavio u Njemačkoj, kaže Grozda.

PODIJELI