Recepturu sira zna samo jedan redovnik Trapista

0
787

Redovnici trapisti došli su u Banju Luku davne 1869. godine, a dio grada koji su naselili, po njima je trajno dobio naziv. Ovaj najstrožiji katolički red nastao je polovinom 17. stoljeća u regiji La Trape, odakle i potječe naziv trapisti.

Drvene kolibe

Redovnici su najprije izgradili nekoliko drvenih koliba, zatim crkvu, samostansku zgradu, Samostan “Marija zvijezda”, a paralelno s tim počela je i gradnja brojnih industrijskih pogona, koji su do tada bili nezamislivi za Bosnu i Hercegovinu.

Pilana, suknara, tvornice ljepila i bezalkoholnih pića uposlili su tih godina stotine trapista iz Austrije, Italije, Njemačke… kao i domaće stanovništvo.

Tako su podigli i prvu pivaru, od koje je nastao banjalučki “Nektar”, zatim most koji je spojio obale Vrbasa, a 1899. godine i prvu hidrocentralu, s kojom je samostan dobio električnu energiju osam godina prije Londona…

Priča nam to i Zvonko Topić, jedan od dvojice trapista u “Mariji zvijezdi”. Odrastao je u obližnjem naselju Budžak, na mise je odlazio u Crkvu sv. Ante Padovanskog na Petrićevcu, a sve do završetka osnovne škole nikada nije ni pomislio na sebe u kontekstu koji mu je odredio život. Interesantno je i da je naš sagovornik u svom završnom maturskom ispitu poželio čak da bude privatni detektiv.

 

trapisti3

 

“Ovaj samostan sam posjetio prvi put 1971. godine, tada sam završio osmi razred osnovne škole. Do tada, nikada nisam ni pomislio da ću željeti da budem svećenik, što sam i postao 1987. godine. Jednostavno, dobio sam poziv od Boga, pozvan sam da slijedim ovaj put i zahvalan sam na tome”, govori Zvonko. Na isti način, za trapistički red, odlučila su se i njegova mlađa braća. Mato je kao trapist preminuo u Njemačkoj, a Tomo danas jedini na ovom području zna tajnu recepturu sira trapista. Kažu da nikada nije zapisana ni na papir, već se stoljećima prenosi na isti način – usmeno.

“Tomo čuva tajnu recepta i pravilo je da je apsolutno nikome ne prenosi, čak ni u okviru reda. Tajna recepta ostaje s njim, a poslije se jedino u Francuskoj (francuskom samostanu “Port Disali”) može ponovo dobiti, odnosno dati”, priča redovnik.

Dva brata trapista, uz pomoć Banjalučke biskupije i “Caritasa”, uspjela su 2008. godine ponovo pokrenuti proizvodnju sira u Zemljoradničkoj zadruzi “Livač”, koja se danas nalazi u Aleksandrovcu, dok su njihovi vinogradi bijelog i crnog grožđa u Mahovljanima u Laktašima.

 

trapisti2

 

Danas se proizvede 2,5 tona trapista mjesečno. Specifičnog je ukusa i mirisa, blage aroma i određenog stepena vlažnosti. Kupuju ga svi, a najčešće turisti i diplomati. Stigao je i do Japana, Kine, Turske, Sjedinjenih Američkih Država…

“U proizvodnji danas učestvuje dvadesetak ljudi, koji rade na poljima i sa stokom, a u sirani njih četvero i brat Tomo. Pored ljubavi i higijene, potrebno je biti dosljedan i načinu proizvodnje mlijeka, a zatim sira. On se ručno podmazuje i okreće, a pravi se od punomasnog kravljeg mlijeka”, nastavio je pričati Zvonko Topić.
Tri mjeseca

Nakon sirenja i oblikovanja, sir mora ostati na sazrijevanju najmanje tri mjeseca u podrumima, u prirodnim uvjetima, te se svakog dana potapa, odnosno premazuje i suši.

U Bostonu prave pekmez

Interesantno je da trapističkog sira nema svuda u svijetu, naprimjer, kako nam i Zvonko potvrđuje, trapisti u Bostonu proizvode samo pekmez. Povezuje to s činjenicom da je Franc Faner (Pfanner), koji je doveo trapiste na ovu teritoriju, prepoznao plodno tlo za stočarstvo i mljekarstvo s obzirom na to da red ne konzumira meso./atv/

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here