Slučaj Envera Zornića, koji je zbog presude za ubistvo srpskih i hrvatskih civila u Sarajevu krajem prošle sedmice pod pritiskom javnosti smijenjen sa funkcije direktora “Toplana Sarajevo”, samo je jedan u nizu onih koji su osuđeni na papiru, ali koji nisu odležali kaznu zahvaljujući tadašnjem predsjedniku Predsjedništva tzv. Republike BiH Aliji Izetbegoviću.
Sarajevski Vojni sud Zornića je u avgustu 1993. godine osudio na deset godina i dva mjeseca zatvora, ali on je prema sopstvenom priznanju u zatvoru odležao samo dva i po mjeseca. Gostujući na sarajevskoj “Fejs TV”, on je rekao da ga je pomilovao Alija Izetbegović, ali nije rekao zbog čega.
– Sjećam se da je u aktu pisalo da je to bilo pomilovanje odlukom Predsjedništva, ali se ne sjećam obrazloženja – rekao je Zornić, navodeći da je “to moralo biti u skladu sa zakonom”.
Inspektor za ratne zločine MUP-a RS Simo Tuševljak kaže za “Glas Srpske” da nema sarajevskog naselja u kome nije postojao logor za Srbe, u kojem neko od Srba nije ubijen ili nije bio žrtva ratnog zločina, ali ističe da ni Zornić ni bilo ko drugi nije odležao cjelokupnu kaznu.
– I tamo gdje je pod pritiskom javnosti ili gdje je ubijen neki Hrvat, kao što je u Zornićevom slučaju ubistvo funkcionera HDZ-a BiH Josipa Gogale koji je 1992. bio direktor Republičke uprave prihoda i muž penzionisanog sudije Vrhovnog suda FBiH Zorice Gogale pravda nije zadovoljena do kraja. Za to se potrudio Alija Izetbegović i tadašnje Predsjedništvo BiH, koje je 1995. pomilovalo sve one koje je tokom rata osudio Vojni sud i to za krivično djelo ubistva, iako je i tada bilo jasno da postoje svi elementi krivičnog djela ratnog zločina – kaže Tuševljak.
On dodaje da su svi pomilovani 1995. godine i da im te presude kasnije nisu bile smetanja pri obavljanju bilo kojih funkcija.
– Nije samo u pitanju Zornić, nego i mnogi drugi izvršioci ratnih zločina u Sarajevu koji do danas nisu odgovarali, iako se zna da je u Sarajevu postojalo ukupno 126 logora u koje su Srbi zatvarani, prebijani, mučeni, žene silovane… Niko za to nije robijao, a ako je neko i osuđen, te kazne su bile minimalne i za njih su pomilovani – kaže Tuševljak.
On objašnjava da je i po tadašnjem zakonodavstvu osuđenik morao da odleži dvije trećine kazne da bi mogao biti pomilovan.
– Ako je osuđen na deset godina i dva mjeseca u avgustu 1993. godine, sasvim je jasno da do 1995. nije mogao da odleži dvije trećine kazne. Sve to govori da se i tada radilo o političkoj odluci i da su, u stvari, nagrađeni oni koji su činili ratne zločine nad Srbima u Sarajevu – kaže Tuševljak.
On ističe da su svi iz “Zornićeve grupe” koji su pritvoreni 1993. godine u “Viktor Bubanj” smještani u ćelije sa Srbima.
– Tada je nastao pravi pakao za Srbe koji su se nalazili u logoru, jer su ih pritvorenici non-stop tukli i maltretirali. Prema izjavama tadašnjih logoraša, u tom periodu im je bilo teže nego ikada – kazao je Tuševljak.
Presuda
Enver Zornić je u avgustu 1993. godine kao prvooptuženi osuđen na deset godina i dva mjeseca zbog ubistava srpskih i hrvatskih civila u Hrasnu. Drugooptuženi Izet Tinjak osuđen je na petnaest godina robije, Amir Husić na dvanaest godina, Mirsad Ašani je kao i Zornić dobio deset godina i dva mjeseca, Enver Džanko pet godina i osam mjeseci, dok su Džemal Hrustanović i Ismet Tinjak osuđeni na po tri mjeseca zatvora.
Prema presudi, ubili su, a potom spalili u napuštenoj kući u Varaždinskoj ulici u Sarajevu Jovana Popovića, Josipa Gogalu, Jagodu Janković, Sretena Ninkovića i Dobrilu Vuletić.
