U Srbiji veliki broj mladih ne zna kako da prevaziđe stresnu situaciju, a emotivni život im je prilično prazan. Posljedica toga je sve više odraslih koji su nezadovoljni i nesrećni, kaže Aleksandra Birta, psiholog.
Naša sagovornica već 15 godina radi s adolescentima. Tako je došla do puno zaključaka o mladima u Srbiji danas, ali jedan je posebno dotakao.
– Mnogo tih mladih ljudi s kojima sam radila bili su prazne ljušture. Nisu ni do punoljetstva još stigli, a sve ih već smara, ništa ih ne intrigira niti pokreće. Kada smo pričali o njihovom emocionalnom životu, jedva da su imali šta da podijele sa mnom. Bile su to eventualno povremene situacije bijesa ili mlake radosti – otkriva Aleksandra Birta, psiholog.
Čitav dijapazon različitih prijatnih i neprijatnih osjećanja kod mnogih od njih je izostao. Kod nekih se nikad nije ni razvio, dok je kod drugih postao blokiran iz mnogobrojnih razloga. A kada izostaje izražavanje i prepoznavanje svojih i tuđih osjećanja, neizostavno se uz to gube empatija i vještina rješavanja problema. I tako dijete odraste ili u osobu koja ne poštuje druge ili sebe, a nekad i jedno i drugo.
– To se dešava zato što nemaju razvijenu emocionalnu inteligenciju, koja se definiše kao sposobnost prepoznavanja i shvatanja svojih i tuđih emocija, ali i upravljanja sopstvenim osjećanjima. S tim se čovjek ne rađa, to se uči tokom cijelog života i tu je uloga roditelja velika – ističe Birta i otkriva kako možete da pomognete djeci.
Osećanja moraju da se imenuju
Čak i dok još uvijek ne govore, možete polako da počnete da ih učite da prepoznaju osnovne emocije. U tome vam mogu pomoći knjige s naljepnicama koje vole ili razne priče.
– Ako je riječ o nekom konkretnom događaju vezanom za emociju, vi odglumite tu emociju junaka. Pokažite mu kako izgleda lice kad ste tužni, srećni ili bjesni, pa onda neka dijete to ponovi – objašnjava Birta za Ženu Blic.
I bijes je sasvim u redu
Dječacima u našem društvu često se govori kad plaču: „Ajde, šta plačeš, pa ti si dječak.“ To nije dobra poruka jer treba da znaju da su sva osjećanja dozvoljena, jer samo tako mogu da izrastu u emocionalno zrele osobe. I bes je dozvoljen, ali im objasnite šta tada smiju da rade, a šta ne.
– Bijes će neminovno oskećati u životu, zato treba da nauče kako da ga kanališu. Ne valja da ga čuvaju u sebi ili da tad udaraju i povređuju druge, ali im zato može pomoći razgovor s roditeljima ili da, na primker, lupe nogom o pod ili da snažno stisnu svoje pesnice – kaže Birta.
Ne krijte svoje greške pred djecom
Ima dana kad ste i vi nervozni, tužni ili ljuti. Kad primjetite da ste prešli granicu, iskoristite tu situaciju, izvinite se djeci i objasnite im kako se osjećate. Treba da znaju da i roditelji griješe i da niko nije savršen, a tako ćete ih ohrabriti i da s vama pričaju o svojim greškama.
I saosjećajnost se uči
Saosjećajnost se uči od malih nogu i možete početi tako što ćete ih učiti da dijele igračke s drugom djecom, ali samo kad su oni za to spremni. Objasnite im da u svakoj situaciji treba da „uđu u tuđe cipele“. Na primjer, kada vaše dijete neko udari, pričajte o tome kako se tada osjeća. Tako će znati kako se osjećaju druga deca kad ih ono udari.
Primjer iz prakse
Na primjer,djevojčica je pala u parku i povrijedila koljena. Dok ona ogorčeno plače,majka pokušava da je utješi. Ukoliko je i sama emocionalno inteligentna, reći će joj: „Znam da te mnogo boli, daj da mama poljubi.“ A ukoliko joj kaže: „Ma, to nije ništa“, ona olako prelazi preko djetetovih osjećanja, što nije dobro.
/Srpskainfo/
