Autor: Marijan Popadić
Iako je proces globalizacije odavno uspostavio trend kupovine robe široke potrošnje u marketima i velikim tržnim centrima, male prodavnice su uspijevale da nekako odole tržišnim uslovima u kojima su poslovale, naročito na seoskim područjima. Tako i danas, u selima sa većim brojem stanovnika, egzistira barem jedna prodavnica. Na žalost, u Štrpcima, jednom od najvećih sela na području opštine Prnjavor, više ne radi nijedna prodavnica, a ovakvu situaciju ne pamte ni starosjedioci.
Mještani sela Štrpci 27. aprila su ostali bez jedine prodavnice, kada je trgovina mješovite robe “Titanik”, vlasnika Veljka Kuzmanovića, stavila katanac na bravu. Nakon 17 godina poslovanja, vlasnici su odlučili da rafe “Titanika” isprazne, a prema riječima kćerke vlasnika objekta, Aleksandre Savanović, koja je radila kao trgovac, sve lošiji promet i situacija sa koronom uzeli su danak.
“Mi smo se porodično godinama bavili trgovinom, a nakon što je moja majka otišla u penziju, odlučili smo da zatvorimo, jer ja nisam u mogućnosti da preuzmem sve obaveze na sebe, od nabavke pa do prodaje robe krajnjem kupcu dug je put, a promet je u poslednje vrijeme opao i zbog cjelokupne situacije sa koronom. Na žalost, iako smo mi imali u ponudi širok asortiman robe, kupci su svoje navike promijenili i jednostavno kod nas bi došli u nabavku samo kada zaborave da kupe nešto u marketu, ali ja razumijem da tržište tako funkcioniše”.
Savanovićeva je podsjetila da se u “Titaniku” ranijih godina, osim hljeba, mlijeka i drugih namirnica, prodavao i građevinski materijal, stočna hrana, poljoprivredni alati, te da je mještanima bilo sve na dohvat ruke.
“Mnoge naše redovne mušterije su me pitale gdje će sad kupovati hljeb jer nisu svi u mogućnosti da idu u grad. Znamo da je u selu najviše starijeg stanovništva koji često nemaju ni prevoz, ali tako je kako je, promet diktira sve i ako smo nerentabilni, mi nemamo drugog izbora nego da zatvaramo” ističe Savanovićeva.
Veljko Dujaković, dugogodišnji trgovac, takođe jedan od vlasnika prodavnice mješovite robe u samom centru sela, prije nekoliko godina odlučio je da zatvori svoju radnju. Smatra da male prodavnice nemogu da rade jer u konkurenciji sa trgovinskim centrima nemaju nikakvu šansu. “Ja sam se trideset godina bavio ovim poslom, pokušavao sam da opstanem ali nije se moglo. Ne isplati se, jer se kupovina svela na samo nekoliko proizvoda u selu, dok su drugi artikli nabavljani u marketima. Smatram da veliki problem predstavlja i to što više nema prave veleprodaje. Ja ne planiram ponovo da se vraćam trgovačkom poslu, ali s obzirom da sam vlasnik objekta u kome je bila prodavnica, imam ponuda da ga iznajmim.
Mještani sela, naročito oni stariji, kažu da ne pamte da u Štrpcima nije bilo prodavnice. Mnogi od njih sada moraju tražiti uslugu od mlađih komšija da im kupe osnovne životne namirnice u gradu, a fali im, kažu i druženje i sastajanje ispred prodavnice. Pamte vremena kada su se mnoge informacije razmjenjivale upravo čekajući u redu za hljeb i druge potrepštine. Onima najmlađima prodavnica najviše nedostaje u ljetnom periodu, kada je sezona sladoleda, a brzinska nabavka kada dođu gosti iznenada u selu je postala prošlost.
I tako, dok se u dvadesetom vijeku, u mnogim “seoskim” prodavnicama moglo kupiti skoro sve što je potrebno za ”podmiru”, od hljeba i mlijeka, neizostavne bombonjere koja kruži iz ruke u ruku, pa do plastike, eksera, žice i skoro svega što je bilo potrebno jednom domaćinstvu, danas, u 21. vijeku, Štrpci nemaju nijednu prodavnicu. Da li će uskoro neko prepoznati ovaj, bar za naše najstarije, nazovimo problem i da li će bar jedna prodavnica ponovo uskoro u rano jutro zamirisati na svježi hljeb, tek dovežen iz neke od pekara, ostaje da se vidi. Do tada, ZATVORENO. /Radio Prnjavor/
