Vladica Popović je bio trener koji je veoma cijenio red, rad i disciplinu, profesionalac od glave do pete, koji je na Gradskom stadionu provodio po cijele dane, ali je znao i da bude uz svoje igrače u za njih veoma važnim porodičnim trenucima, kada smo postajali roditelji.
Ovo je sjećanje nekadašnjeg fudbalera Borca Amira Durgutovića na velikog čovjeka i stručnjaka koji je prekjuče preminuo u Beogradu. Ostaće upisano za sva vremena da je sa “crveno-plavima” u sezoni 1990/91. osvojio četvrto mjesto u šampionatu SFRJ, što je najveći uspjeh Borca u prvoligaškim nastupima u bivšoj državi.
Durgutović, koji nije igrao tu cijelu sezonu u dresu Banjalučana, Popovića je zapamtio po nekoliko zanimljivosti kojih se uvijek rado sjeti.
– Kada je dolazio, prvi uslov je bio da mu se obezbijedi kancelarija sa televizorom i video-rikorderom, dovoljnim brojem raznobojnih flomastera i hrpom papira. Kada nije bio na treningu, u toj kancelariji je provodio po čitave dane i onda na treninge dolazio sa hrpom iscrtanih papira – naglasio je Durgutović.
Prisjetio se i priprema pred početak sezone, koje su obavljene u Kneževu.
– Bio je 4. jul kada sam postao otac, a kada je to čuo, Popović mi je dao slobodan dan da odem i obiđem ženu i dijete u bolnici. Dao mi je i novac da supruzi kupim buket cvijeća, uz obavezu da kažem da je to od trenera. Već poslije četvrtog kola sam otišao u pečalbu u Tursku, ali smo se ponovo sreli tokom zimskih priprema. Naime, operisao sam prepone i kratko boravio u Banjaluci. Pitao sam ga da li mogu doći da trčkaram na stadionu sa ostalim igračima i naravno da mi je dozvolio. Istog dana kada i ja, u Beogradu je prepone operisao i tadašnji igrač Borca Veselin Kovačević i stajali smo po strani gledajući trening. Odjednom, lopta je preskočila ogradu i otišla u tadašnju kasarnu “Mali logor”. Mahinalno sam potrčao za loptom i preskočio ogradu, a Popović je prigovorio Kovačeviću rekavši: “Operisani ste istog dana, a vidi Durguta preskočio je ogradu kao Bubka. A ti, Vesko, nikako da se oslobodiš tog straha posle operacije” – prisjetio se Durgutović.
Nekadašnjeg trenera rado se prisjetio i Milorad Bilbija, koji kaže da ih je Popović pazio kao svoju djecu. Ni on ne zaboravlja poklon na dan kada je postao otac.
– Franko Bogdan i ja postali smo očevi istog dana, a Popović nam je obojici kupio nosiljku za bebe. Imali smo veoma loš početak sezone, ali on nas je stalno hrabrio da smo skladna cjelina i da će rad i trud kad-tad doći na naplatu, što se i desilo. Sezonu smo završili na četvrtom mjestu i uspjeli da razdvojimo “veliku četvorku”. Tim plasmanom smo izborili mjesto u Mitropa kupu, koji smo naredne sezone i osvojili. Kada se sve sabere i oduzme, može se reći da je Popović imao velike zasluge za to – rekao je Bilbija.
Prisjetio se i da su poslije treninga gotovo svi igrači bježali u svlačionicu.
– Znao je da iz nas iscijedi i posljednji atom snage, a potom je volio da na putu prema svlačionici nekog pogodi loptom. Onda je taj morao još malo da ostane s njim i da radi s loptom, što nikom nije odgovaralo, jer smo svi bili praktično “mrtvi od umora”. Ostalo mi je urezano u sjećanju da je znao da poslije ručka zagrli nekog igrača i da ga “pomiriše”. A onda se odjednom samo čulo: “Au, bato, opet si pušio.” Sve je to radio sa posebnim stilom i jednostavno se trudio da svakom od nas na neki način bude dio porodice – dodao je Bilbija.
Odskočna daska
Sadašnji predsjednik Borca Stojan Malbašić takođe je bio član ekipe Banjalučana koju je u sezoni 1990/91. trenirao Vladica Popović.
– Iako je prije toga trenirao brojne klubove u Jugoslaviji i inostranstvu, uvijek se trudio da bude što običniji čovjek u svakom segmentu. Sa svima je rado stao da popriča, uvijek je bio spreman da stane uz igrače, ali i da ih dodatno stimuliše, ako im nije išlo. Poslije Borca, konačno je postao trener Crvene zvezde, što mu je prije toga bio životni san i sa Beograđanima je postao svjetski prvak u Tokiju – naglasio je Malbašić.
