Nada Gligorić (68) iz Banjaluke uhapšena je nakon dvije godine bjekstva po Interpolovj potjernici raspisanoj zbog krivičnog djela prevare.

Za jedinom penzionerkom iz Srpske na Interpolovoj potjernici i ujedno bivšom zamjenicom načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje u Banjaluci tragalo se od septembra 2022. godine.

Izvor Srpskainfo otkrio je da se Nada Gligorić jedno vrijeme skrivala i na porodičnom imanju u selu Čivčije kod Prnjavora.

Reporteri Srpskainfo danas su posjetili ovo mjesto i otkrili zanimljive detalje koje vam donosimo u video prilogu.

Poslije Čivčija, Gligorićeva je pobjegla van granica BiH.

Gligorićevu su prije dva dana locirali službenici Okružnog centra Sudske policije Banjaluka i nakon hapšenja je sproveli u pritvorsku jedinicu Kazneno popravnog zavoda Banjaluka.

Izvor Srpskainfo objasnio je da je Nada Gligorić bila osuđena prvostepenom presudom zbog prevare, ali je ovu presudu ukinuo drugostepeni sud i naredio novo suđenje. Optužena je u međuvremenu pobjegla, pa je sud naredio raspisivanje međunarodne potjernice.

Nada Gligorić je i ranije osuđivana.

Nada Gligorić (68), nekadašnji zamjenik načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje u banjalučkoj Gradskoj upravi, prijavila je u decembru 2014. godine policiji da su je u stubištu zgrade, pretukla dvojica maskiranih muškaraca.

Gligorićeva je još 2006. bila osuđena na tri godine zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja.

Srpskainfo.com

Da nikada nije kasno ostvariti snove, primjerom pokazuje Koviljka Tošić iz Gornjih Smrtića kod Prnjavora, koja je prošle godine otišla u zasluženu penziju, ali i stekla zvanje diplomiranog pravnika na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, koji je upisala akademske 2017/2018. godine, i to na budžetu.

Kako kaže u razgovoru za “Nezavisne novine”, kruna njenog rada, truda i upornosti je diploma Pravnog fakulteta u ruci, koja je čekala godinu dana, a uručena joj je baš na dan kada pada i veliki jubilej ove visokoobrazovne ustanove, koja je proslavila 50. godišnjicu rada i postojanja.

“Zbog ove diplome u ruci i neopisive sreće koju osjećam, isplatila se svaka trema pred ispite, kao i mnogobrojni sati koje sam sa srećom i zadovoljstvom provela učeći gradivo”, kaže Tošićeva.

Napominje da je ideja da završi fakultet uvijek bila u njenim mislima.

“Nakon završene srednje Medicinske škole u Banjaluci zaposlila sam se u Domu zdravlja u Prnjavoru, gdje sam i provela radni vijek. Ovo nije prvi fakultet koji sam upisala, jer sam nakon dvije godine rada kao medicinska sestra odlučila da upišem Medicinski fakultet u Banjaluci, došla do druge godine, ali sam je morala obnoviti, pa sam se vratila kući. U to vrijeme roditelji su bili stroži i obnavljanje godine doživljavano je kao veliki neuspjeh. Na meni je bilo da odlučim šta dalje i ja sam se ponovo vratila poslu medicinske sestre. U međuvremenu sam se i udala, dobila dvije kćerke, ali sam osjećala potajnu želju da ipak završim fakultet”, priča Tošićeva.

Dodaje da su nesrećna ratna dešavanja stavila tačku na razmišljanje o fakultetu.

“Nesreća nikada ne dolazi sama, pa sam, nažalost, ostala bez Dušana, mog supruga, koji je preminuo 2006. godine, i tada sam osjetila svu tegobu života samohrane majke. Kćerke su mi uvijek bile na prvom mjestu, a, srećom, starija je krenula očevim stopama i sada je profesorica matematike i informatike, a mlađa je novinarka. To je moj najveći životni uspjeh i kada su one završile fakultete, sticajem okolnosti zbog radnog mjesta na kome sam bila, morala sam upisati još jednu srednju školu, pa sam stekla i zvanje fizioterapeutskog tehničara”, objašnjava Tošićeva za “Nezavisne novine”.

Uz osmijeh ističe da je druga srednja škola kod nje izazvala samo još veću želju za učenjem, pa je krišom, ne govoreći nikome, pa ni kćerkama, otišla do Pravnog fakulteta u Banjaluci i u studentskoj službi se raspitala o prijemnom ispitu za redovne studije.

“Pitala sam ih da li postoji starosna granica za upis na fakultet, iako sam bila sigurna da ne postoji. Predala sam dokumente i imala jednu sedmicu da spremim prijemni ispit. Pokušala sam da uđem na budžet jer nisam imala finansijskih sredstava da plaćam vanredne studije. Moja želja se ostvarila i postala sam redovan student na budžetu. Sve slobodne dane godišnjeg odmora koristila sam za odlazak na predavanja, na koja sam stizala kad god sam mogla, a često i nakon posla”, rekla je Tošićeva.

Dodaje da nije bilo bez napora, jer je morala prelaziti udaljenost od 70 kilometara u jednom pravcu, od Gornjih Smrtića do Banjaluke.

“Na moju sreću, uspjela sam da dajem godinu za godinom, ostala na budžetu, ali sam obnavljala apsolventski staž. Imala sam lijepu saradnju sa mojim mladim kolegama, koji su mi uvijek izlazili u susret kada nisam stizala na predavanja, a i profesori su imali maksimalno razumijevanje za moju situaciju. Moram da spomenem neke od njih, a to su Zdravka Milović, Danijela Pećanac, Jana Lončar, Marko Romić, Igor Mirjanić, Sergej Jovanović, ali i mnogi drugi iz ove moje sjajne generacije na koju sam ponosna”, priča Tošićeva.

Međutim, kako ističe, najveća podrška na njenom akademskom putu bile su njene kćerke, Petra i Jovana, koje su joj pomagale i moralno i materijalno.

“Kćerke su mi bile vjetar u leđa, a sigurna sam da bi bio i Dušan, da je ovdje sa nama, jer je i on volio da uči, ali i da prenosi znanje na druge, kao nastavnik matematike i fizike. Uvijek bih razmišljala pred ispit šta bi mi on rekao, kako bi me savjetovao, jer svi ispiti bili su izazovni sami po sebi, a na višim godinama bili su teži i teži. Moram priznati da sam pomislila da imam šansu da završim ovaj fakultet kada sam očistila prvu godinu, položivši rimsko pravo kod profesora Nikole Mojovića. Na drugoj godini veliki izazov bilo je krivično pravo kod profesorice Ivanke Marković, a kada sam taj ispit položila, dala sam uslov za treću godinu. Iz treće u četvrtu godinu prenijela sam samo jedan ispit, ali, nažalost, u prvom semestru četvrte godine oboljela sam od korone i tada sam pomislila da neću ni preživjeti, a kamoli završiti fakultet. To je bio težak period za sve, ali sam pobijedila i bolest, nakon čega mi je ostalo 11 predmeta. Posljednji je bio veliki pravni sistemi kod profesora Igora Milinkovića, koji sam položila u februaru prošle godine”, kaže Tošićeva za “Nezavisne novine”.

Dodaje da su je mnogi pitali zašto je odlučila da se u zrelim godinama upiše na fakultet, kao i kakvu korist ima od studiranja.

“Moj odgovor je uvijek bio da volim da učim, a znanje je jedino bogatstvo koje se ne može otuđiti. Zato poručujem svima da vjeruju u sebe i svoje mogućnosti, nikada ne odustajte od cilja, ma koliko bilo teško”, zaključila je Tošićeva.

Mještani nekoliko prnjavorskih naselja decenijama imaju dugogodišnji problem sa fekalnim i oborinskim vodama. Kanalizacija u pojedinim dijelovima grada zahtijeva rekonstrukciju, a postoje i naselja u kojima kanalizacioni sistem nikada nije izgrađen.

Iz Gradske uprave najavljuju izdvajanja veća od tri miliona maraka za rješavanje ovog problema.

Duže od tri decenije mještani Ulice Živojina Preradovića muku muče sa fekalnim vodama. Kanalizacija u ovom dijelu grada ne postoji, pa su mještani bili prinuđeni da se snalaze na razne načine.

– Ima par kuća odozgo, svi su sveli ovdje kanalizaciju. Mi smo ovdje u jednoj ravnini, nema gdje da odlazi voda, nemamo gdje nego kanalizaciju moramo izvesti ovdje na put – kaže jedan od mještana.

Prve kuće u ovom naselju izgrađene su sedamdesetih godina. Problem su bile i česte poplave. Izgradnjom auto-puta i proširenjem korita rijeke taj problem je saniran.

Mještani zadovoljni što će i decenijski problem odvoda fekalnih voda uskoro biti prošlost.

– Neki su imali septičke, imaju tu i neki potoci pa smo to svodili, čak nažalost jedan dio kanalizacije ide i samim kanalom. Pohvalio bih gradonačelnika koji je dolazio tu na lice mjesta i uvjerio se da je to stvarno veliki problem – kažu mještani.

Rješavanje pitanja kanalizacije u Ulici Živojina Preradovića na realizaciju čeka duže od 30 godina. Sada je za ovaj projekat izdvojeno 453.000 KM. Do kraja godine biće izgrađena fekalna i kišna kanalizacija sa prečistačem.

– Neće građani ništa učestvovati, grad će finansirati potpuno izgradnju kanalizacione mreže. Nakon što svi korisnici budu priključeni na istu, krenućemo u drugu fazu a to je saniranje same saobraćajnice, koja će podrazumijevati izgradnju pješačkih staza. U toku je izrada porojektne dokumentacije i za ovu drugu fazu, ali to je za očekivati polovinom sledeće godine da krene realizacija – napominje gradonačelnik Darko Tomaš.

Izgradnjom kanalizacione mreže i moderne saobraćajnice, južni dio grada dobiće potpuno novi izgled.

Budžetom za 2025. godinu planirana je rekonstrukcija još šest ulica u Prnjavoru.

RTRS

Fabriku namještaja „Standard“ Prnjavor danas je posjetio ambasador Švajcarske u BiH Gabriel Derigeti. Nakon obilaska preduzeća, koje sve što proizvede izveze na inostrano tržište, kaže da je impresioniran, pogotovo najnovijom mašinom u koju je “Standard” investirao u posljednjih par mjeseci.

Prnjavorski “Standard” u prošloj godini izvezao je robu u vrijednost od 25 miliona. U ovoj godini plan je da rastu za 20 do 30 odsto i da zaposle dodatnu radnu snagu. Edin Dacić, predsjednik Skupštine fabrike “Standard” Prnjavor, podsjeća da već 25 godina rade za IKEU, ali i za druga tržišta u Njemačkoj i Švajcarskoj. Uskoro, kaže, počinju da rade i za tržište Finske i Španije.

-U prnjavorski Standard, za preko 20 godina od kako je privatizovan, uloženo je 25 miliona maraka, pogotovo u prostor za proizvodnju, mašine, saradnike. Posebno nam je drago da naša branša polako vidi svjetlo na kraju tunela u smislu povećanja narudžbi. To znači da ove godine planiramo da rastemo minimalno 20, možda čak 30 odsto, u odnosu na prošlu godinu – kaže Edin Dacić, predsjednik Skupštine fabrike “Standard” Prnjavor.

Švajcarski ambasador u BiH Gabriel Derigeti kaze da je impresioniran onim što je vidio, pogotovo novom mašinom. Smatra da je privatni sektor, investicije i ulaganja nešto što donosi napredak i poveznice između BiH i njegove zemlje – Švicarske.

Danas sam tu sa svojim kolegom iz Švicarskog razvojnog programa. Ono što želim istaći je da Švicarski razvojni program ne sarađuje samo sa javnim sektorom već i sa privatnim sektorom. Švicarska je angažovana u oblasti dualnog obrazovanja i nešto što smatramo jako važnim jetse ta obuka ljudi – poručio je Gabriel Derigeti, ambasador Švajcarske u BiH, nakon razgovora sa rukovodstvom i obilaska pogona fabrike “Standard”.

U “Standardu” godišnje investiraju oko milion maraka. Jedna od tih investicija je i najnovija mašina “Vector” nabavljena prije pola godine, vrijednosti oko pola milona maraka.

-Mašina radi na principu vještačke inteligencije. To je mašina koja lijepi kant za ploče i oakva mapina je druga ili treća u komletnoj Evropi, a definitivno je jedini imamo u ovoj regiji, možda čak i cijelom jugozapadnom dijelu Evrope – pojašnjava Veliša Malobabić, generalni direktor “Standarda”, dok ranici na mašni kažu da štedi dvije trećine vremena potrebnog za obradu u odnosu na ranije mašine.

U Standardu trenutno radi 250 radnika, a plan je zapošljavanje dodatnih 20 u narednih nekoliko nedjelja. Neki od zaposlenih rade već 20-ak godina. Jedan od njih je autom nagrađeni radnik Zoran Vranješ.

– Zaposlen sa 19 godina u ovom preduzeću. Radim na poslovima bočne obrade. Uslovi su dobri, zadovoljan sam, plata je redovna, primanja su redovna, imamo obezbjeđen topli obrok, prevoz… – kaže Zoran Vranješ.

Njegov kolega Saša Vuleta, koji je takođe zaposlen 20 godina u “Standardu” na posao putuje iz Banjaluke i kaže da je zadovoljan.

S obzirom da je najveći kupac Stanradovih proizvoda, furniranog i masivnog namještaja, poznati brend IKEA, preko nje “Standard” je prisutan ne samo na evropskom, nego i na svjetskom tržištu.

TV K3