Seoska područja iz godine u godinu izumiru. Uglavnom su naseljena starijim stanovništvom, a mladi masovno napuštaju porodična imanja i odlaze u gradove u potrazi za poslom i boljim uslovima za život. Iako se mnogi nikad ne vrate, postoje i oni koji ruše predrasude o životu na selu.
Jedan od njih je i dvadesetšestogodišnji Bane Dačević, koji se prije šest godina vratio u selo Ponikve 10 kilometara iznad Čajniča, gdje je oformio porodicu i bavi se uzgojem ovaca.
“Igrao sam fudbal, bio u Njemačkoj i u nekom periodu svog života sam shvatio da nema od toga sreće. Vratio sam se na dedovinu. U početku nisam imao nikog, ali sam rekao ocu da moram ubrzo naći djevojku i zatim sam u Goraždu upoznao Fočanku Tatjanu. To mora biti ljubav ako je s asfalta došla sa mnom u selo živjeti od stoke i poljoprivrede na 1.000 metara nadmorske visine”, uz osmijeh priča Dačević.
Njegova supruga Tatjana je tri godine mlađa od njega i roditelji su dva prekrasna sina Viktora i Andreja.
“Ovdje u selu ovo par ljudi što je ostalo svi imaju preko 60 godina. Komšinica što živi gore iznad nas rekla je da se u Ponikvama nije rodilo dijete posljednjih 50 godina. Ponekad je jako teško jer nema ko da ih pričuva. Ženi je sada nezgodno, Viktor ima godinu i po dana i taman je prohodao, a Andrej ima 10 mjeseci i dosta je mali. Ja trčim malo ovcama, trčim njoj da pomognem, ali snalazimo se”, rekao je Dačević.
Ističe da je život na selu težak s obzirom ma to da živi od stoke i onoga što proda, a pomoći od države gotovo da nema.
“Ja hoću da radim, ali ne mogu sve sam i nemam neki početni kapital. Sve mašine koje imam sam uzeo na kredit pa ga otplaćujem. Značilo bi mi kada bih dobio neku pomoć od države. Kada bi mi neko samo štalu sagradio to bi bilo kao da su mi sve dali”, iskren je bio Dačević.
U razgovoru za “Nezavisne” ovaj mladić je spomenuo da mu nijedan posao nije težak, volju ima i ne nedostaje mu život u gradu.
U krajevima kakvo je Čajniče, gdje je nekada živjelo 9.000 stanovnika, a sada upola manje, Bane i Tatjana su svijetla tačka i putokaz za mnoge mlade koji su bez zaposlenja u ovoj izrazito nerazvijenoj opštini.
Kako ističe, popularnost mu nije bitna, ali misli da bi mogao da posluži kao dobar primjer mladima da se vrate selu i ovakvom načinu života.
“Živimo od ovaca i od jaja koja prodajemo. Imam oko 100 ovaca i u planu mi je da proširim stado. Još se ne može fino živjeti od ovog, posebno zbog toga što ne postoje otkupne stanice, a i cijena je mala. Ove godine sam prodao oko 50 jagnjadi, zaradio sam oko 8.000 maraka, cijena je bila katastrofalna. U BiH je otkupna cijena za jagnje četiri KM, a to mi je ko da ga dam džaba”, ispričao je Dačević.
Pored ovaca, Dačevići ove godine kreću i sa uzgojem povrća, što je prvenstveno bila želja njegove žene Tatjane, koja je plastenik dobila od “Caritasa”.
“Opština Čajniče u saradnji sa NVO ‘Caritas’ Švajcarska je raspisala javni poziv za dodjelu 10 plastenika od 100 metara kvadratnih sa dodatnom opremom. ‘Caritas’ je učestvovao sa 40 odsto, kao i opština, dok smo mi osigurali 20 odsto neophodnih sredstava. Dobili smo sjemena i sada je sve na nama”, objasnio je Dačević.
Njegova dedovina je udaljena 10 kilometara od Čajniča, gdje mu žive i rade roditelji, put do grada je dosta loš te većim dijelom makadam stoga bi u budućnosti odlazak djece u školu mogao da predstavlja poteškoću.
“Sada je još rano, ali ne mogu reći da ne razmišljamo o tome. Moraću da ih vozim svaki dan u školu, a imamo i opciju da žive kod moje majke u gradu, pa da vikendom dolaze ovamo”, rekao je Dačević.
Kako ističe, djeca zasad uživaju u igri napolju sa životinjama te pandemiju virusa korona nisu ni osjetili s obzirom na to da su potpuno izolovani od ljudi.
Da ljubav često ne poznaje granice, dokaz su i Bane i Tatjana.
“Zaljubila sam se na prvi pogled. Bez razmišljanja sam odlučila doći na selo i započeti život s Banetom. Ponekad je teško, s obzirom ma to da smo jako mladi, ali snalazimo se. Mislim da ne postoji prepreka koju nećemo uspjeti savladati”, stidljivo je rekla na kraju Tatjana, stojeći na pragu kuće s bebom u naručiju.
/Nezavisne/
