Moji prvi koraci na sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske pripadaju cipelicama služavke Grete, kojoj je, u odnosu na originalan komad, u našoj verziji data psihološka slojevitost. Greta je djevojčurak koji godinama služi sudiju Adama, biva zlostavljana, a izlaza nema, jer Greta osim mačića koji trčkaraju arhivom nema nikoga. Ako je nekada i pomislila da potraži pomoć, znala je da su šanse da joj neko povjeruje i pomogne sasvim male, jer onaj ko je na vlasti, na poziciji moći, on i diktira pravila.
Rekla je ovo za “Glas Srpske” Ana Vinčić, talentovana glumica, koja je tokom ovog vikenda gostovala sa predstavom “Razbijeni krčag” u poznatim pozorišnim uporištima kao što su Narodno pozorište iz Beograda i Gradsko pozorište “Semberija” iz Bijeljine. U ovom dramskom komadu Hajnriha fon Klajsta, koji je adaptirala i režirala jedna od najznačajnijih srpskih rediteljki Tatjana Mandić Rigonat mlada glumica u svom prvom profesionalnom angažmanu van okvira Akademije umjetnosti tumači lik Grete, jednu od rola u priči o vječnoj potrazi za pravdom.
– Međutim tok predstave i sam kraj vode ka odgovoru na vječito pitanje: “Ima li u ovozemaljskom životu pravde?”. Svako igranje propraćeno je punom salom, što nam daje do znanja da smo kao ekipa uradili dobar posao, ali i potvrđuje da su ljudi željni kvalitetnog pozorišta u njegovom punom djelovanju i smislu. “Razbijeni krčag” je predstava koja svakog gledaoca koji ima barem zrno empatije i uopšte svijesti o postojanju morala kao segmenta ličnosti otvoreno suoči sa temama koje prate društvo od kada je ono i nastalo kao uređena zajednica. Svako ko ima oči i uši, između ostalog i malo srca, vidjeće koliko su ljudi oko nas željni pravde. Stoga živjeće “Krčag” još dugo na daskama mnogih pozorišta.
GLAS: Raditi sa velikom rediteljkom kao što je Mandić Rigonat pričinjava ogromno zadovoljstvo svakom glumcu, međutim s druge strane i nosi balast odgovornosti, s obzirom na to da ste se obreli u Narodnom pozorištu RS. Šta ste naučili iz vrijednog procesa, s obzirom na kompletan autorski tim “Krčaga”?
VINČIĆ: Moram reći da sam mnogo ponosna na to što smo kao najmlađi članovi glumačkog dijela ekipe Tara Jovanić, koja je iz moje klase, Ilija Ivanović, naš kolega sa akademije i moja malenkost pokazali zrelost, savjesnost, glumački zanat, ali i slobodu igre tokom ovog procesa. Tari i meni je ovo prvi proces u NPRS i daću sebi slobodu da kažem u naše zajedničko ime da smo zaista uživale u svakoj probi. Dočekali su nas divni ljudi i hvala im. U procesu sam osluškivala drugu sebe, rediteljku, ali sam se, kada je riječ o dosta toga, osvijestila tek kad se parčad spojila u jednu cjelinu. Najviše sam naučila iz trenutaka u kojima sam tokom igre bila najprisutnija kao lik koji igram i najodsutnija. Prvi slučaj prati misao “Uh, što je ova gluma dobra stvar”, a drugi slučaj “Gdje je problem?”. I tako u krug, pokušaj – pogreška. Na kraju ipak nešto pronađem.
GLAS: Pozorišna publika najviše Vas poznaje iz hvaljenog i nagrađivanog komada “Hekaba” u režiji profesora Radoslava Milenkovića. U teatarskim krugovima glumci iz ove predstave i sama režija izloženi su jednoglasnim pohvalama. Jednom riječju napravili ste nesvakidašnju predstavu od komada koji se igra preko dva milenijuma na sceni, što svakako nije lak zadatak. Šta je ono što ste Vi i Vaše kolege uzidali u veličanstvenu građevinu ove grčke tragedije?
VINČIĆ: Prije bih rekla da je “Hekaba” kao naš klasni “prvenac” uzidala u nas strast igre koje ne manjka ni u jednom izvođenju. Misao tragičara pisana je kao apsolut i takvu je prihvatamo i igramo. A kada je riječ o onome šta smo mi uzidali, mislim da to gledam iz drugačijeg ugla. Moja klasa, nas šestoro i moja dva profesora, uzidali smo to da su tamo negdje, nekih šest studenata glume, u nekom vremenu koje je bilo, jeste i biće, ostavili trag u očima nekih ljudi igrajući i vjerujući, “a sve to ni za šta – za Hekubu!”
GLAS: Možete li nam otkriti kako ste se “rvali” s ovim Euripidovim remek-djelom, odnosno kako ste stvarali Vašu ulogu. Recimo, da li ste kopali po sopstvenim umnim radionicama u kojima se ugrabe neka životna iskustva, svoja ili tuđa, da bi bila data možda neka adekvatna boja i pečat za lik koji igrate ili je to stvar glumčeve mašte?
VINČIĆ: Žanrovski postoje pravila i tu su da se poštuju, a Aristotelova “Poetika” objašnjava sve. Bilo je zahtjevno pojmiti sudbine Euripidovih junaka, ali smatram da smo se izborili i što budemo stariji i životno iskusniji biće temeljnije doživljeno. Uobrazilja je uvijek dobar saveznik, pogotovo za igranje antičke tragedije. Međutim, naše blago je epska narodna poezija koja je naša antika i ona je bila stepenik ka potpunijem razumijevanju grčke tragedije.
GLAS: Nedavno ste imali premijeru sa ispitnom predstavom “Kasting” urađenom po motivima čuvenog ruskog pisca Aleksandra Galina. Kakvi su utisci nakon igranja?
VINČIĆ: Nakon ispitnog učioničkog izvođenja preselili smo naš “Kasting” na daske i utisci su pozitivni. Priča i sama situacija u kojoj se nalaze likovi skroz je luda i zanimljiva za igru te je nama na sceni, a i publici, uzbudljivo. Originalan Galinov komad “Audicija”, u našem slučaju adaptiran kao “Kasting”, sadrži slojeve i tragedije i komedije. Apsolutno svaki lik u komadu nosi u sebi gorčinu života, a opet svojim postojanjem kao specifičan karakter izaziva smijeh.
GLAS: Pomenuli smo da studirate u klasi našeg proslavljenog glumca Radoslava Milenkovića. Pored Vas tu su još talentovani glumci poput Branislava Aleksića, Isidora Davidović, Tara Jovanić, Andrea Novaković i Mila Prosan. Koji su to savjeti i znanja koja ste apsorbovali od Vašeg učitelja, kako o glumi, tako i o pogledima na svijet i život?
VINČIĆ: Sjećam se jedne rečenice mog profesora još sa početka studija koja je glasila: “Niko ne može da vas nauči da glumite.” Odmah sam pomislila “Pa što ja upisah fakultet?”. Međutim, to je tačno. Na fakultetu stičemo zanatske vještine kako biti bliži istini, bliži sebi i iz sebe biti neko drugi, a opet na kraju dana, u moru preobražaja valja pronaći svoje lice. Profesor Milenković je za ove četiri godine bio naš i pedagog i prijatelj i roditelj. Iskustvo koje nose godine rada ali i života dijelio je sa nama, ohrabrivao nas je i čuvao nam leđa. Naše drugo okrilje je stručna saradnica, glumica Nikolina Friganović. Nije nam dozvolila da sebe dovodimo u pitanje, svoj dar i intuiciju. Ubrzo završavamo osnovne studije i prava škola nas tek čeka.
GLAS: Kada biste morali nekoga da “okrivite” što ste se obreli u polju glume ko bi to bio ili, da budemo precizniji, koji su uticaji oblikovali Vaš umjetnički i životni izbor?
VINČIĆ: Ne bih da ovo zvuči kao kliše, ali ja sam već od ranog djetinjstva znala da je gluma nešto što mi pripada i čemu ja pripadam. Jednostavno sam osjećala i to je to. Mada, sa šest godina nisam znala šta sve gluma podrazumijeva, ali za mene je jedna stvar od tada pa do sada ostala ista, a to je da izađem na pozornicu i budem neko drugi. Još prije upisa u dramsku sekciju u mom rodnom gradu zabavljala sam porodicu praveći predstave sa lutkama, crtežima, čarapama ili jednostavno glumeći dežurnu ludu. Sve je počelo od igre u kojoj osjećaš i živiš, bio ti mali ili veliki. “Hajde, ko bajagi, ti budi to, a ja ću ovo i mi se igramo.” Zapravo, ništa se nije promijenilo. Ko bajagi je prešlo u magično “kad bi…”, uobrazilja je prisutna, a igra… igra je sve oko nas.
Planovi
GLAS: Da li ćete možda imati neka nova igranja sa predstavama u kojima ste trenutno te možete li nam otkriti obrise budućnosti u Vašim umjetničkim planovima?
VINČIĆ: Osim igranja sa ansamblom NPRS, kada je riječ o igranju studentskih predstava, publika može da nas gleda na sceni “DIS teatra”, 18. maja u izvođenju komedije “Kasting” i 1. juna u Euripidovoj tragediji “Hekaba”. Trenutni fokus mi je na pripremi završnih vježbi, tj. posljednjih ispita, na igranju predstava i svakodnevnom usavršavanju. Rad na sebi nastavlja se i nakon fakulteta. Što je šira lepeza umijeća, to je više otvorenih vrata za dalja umjetnička djelanja koja ću s radošću prihvatiti objeručke.
Glas Srpske
