Od osnivanja do danas nekoliko puta postavljano je pitanje uloge NATO alijanse u kontekstu geopolitičkih dešavanja koja su obilježila svaki od perioda kada se ovo pitanje postavljalo. Međutim, zapadni Balkan, a posebno BiH, je ključni region koji je NATO-u dao novi smisao i učvrstio njegovu ulogu u periodu nakon sloma Sovjetskog Saveza, odnosno Varšavskog pakta.

O ovoj temi nedavno je na Evropa koledžu govorio Jens Stoltenberg, generalni sekretar NATO-a, na okruglom stolu s Federikom Mogerini, bivšom visokom predstavnicom EU za spoljnu politiku i bezbjednost.

“Tokom 40 godina hladnog rata NATO nije imao operacije van svojih granica. Nismo mogli ni zamisliti situaciju da bismo to mogli činiti jer je naš zadatak bio da spriječimo napad SSSR. Kada je hladni rat završen, mnogi su počeli govoriti da će NATO nestati jer više nema SSSR ni Varšavskog pakta. Balkanski ratovi su nas uvukli u situaciju da smo se morali pokrenuti. To je za nas bio veoma dug korak, od toga da štitimo NATO članice do toga da budemo umiješani u nešto van naših granica. Ušli smo u BiH da bismo tamo spriječili krvoproliće”, rekao je Stoltenberg.

Ako čitamo dokumente CIA, koji su deklasifikovani prije nekoliko godina, tokom prve faze rata u BiH većina evropskih zemalja, ali i veći dio administracije Bila Klintona, uključujući i samog Klintona, bio je protiv ulaska Amerike, odnosno NATO-a, u sukob u BiH, i bili su spremni samo da odobre veoma ograničene NATO operacije. Evropske zemlje bile su protiv jačih vojnih udara jer su imale vojnike u okviru operacije UN-a na terenu, pa su zahtijevali “dvostruki ključ” u odobravanju NATO operacija. Tek nakon Srebrenice promijenila se percepcija u Americi i ona je odobrila jače udare na položaje Vojske RS. NATO-ovu operaciju protiv Republike Srpske iskoristile su bošnjačke i hrvatske snage da osvoje značajan dio teritorije RS, ali je onda, na intervenciju Bila Klintona preko Vorena Kristofera, državnog sekretara SAD, i Pitera Galbrajta, ambasadora SAD u Zagrebu, Hrvatska upozorena da zaustavi napade i zaprijećeno joj je da će, ako nastavi prema Banjaluci, NATO bombardovati njihove snage. Zaustavljanje napada dovelo je do početka pregovora o ustavnom uređenju BiH nakon rata, a američke depeše pokazuju da su SAD, još prije pregovora u Dejtonu, planirale da se ustavi Republike Srpske i Federacije prilagode novom ustavu na nivou BiH.

Stoltenberg je u svom govoru istakao da je ponosan na ulogu NATO-a u BiH, iako, kako kaže, u BiH i dalje postoje veliki izazovi.

“Jedna od mnogo dobrih stvari koje je NATO tamo uradio je da smo stvorili multietničke oružane snage i bezbjednosne institucije, i tako smo pokušali smanjiti rizik za nove sukobe i borbe u BiH. Nastavićemo da pružamo pomoć u reformama i smanjivanju tenzija u BiH”, rekao je Stoltenberg.

U kontekstu NATO-a BiH je opisao kao zemlju koja teži ka članstvu, te je dodao da će konačna odluka biti u rukama BiH i NATO-a. Što se tiče Srbije, rekao je da je NATO svjestan da ona ne želi u NATO i da to poštuje.

Protivljenje Srbije ulasku u NATO bazirano je, u najvećoj mjeri, činjenicom da je NATO 1999. godine bombardovao Srbiju 76 dana, a stradalo je više hiljada ljudi, mahom civila, nakon čega je Kumanovskim sporazumom Srbiji oduzet suverenitet nad Kosovom. Ova akcija učvrstila je uvjerenje Srbije da želi da ostane neutralna zemlja, a to je pokrenulo i značajnije približavanje Rusiji i Kini. Iako je NATO svjestan da Srbija ne želi da uđe u ovu alijansu, etabliranje Rusije i Kine u Srbiji, ali i cijelom regionu, vidi kao prijetnju. Kako bi spriječili širenje uticaja Rusije i Kine na zapadnom Balkanu, NATO želi u saradnji s EU i SAD uložiti više u ekonomsko-socijalni oporavak regiona, i na taj način ga vezati za svoju zonu interesa.

Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država.

nezavisne.com