U sukobu Kosova i Srbije u igri je i spoljnopolitička ostavština Angele Merkel ali i stabilnost Evrope i budućnost zapadnog savezništva, smatra Bodo Veber, viši saradnik Vijeća za politiku demokratizacije (DPC), transatlantskog istraživačkog centra sa sjedištem u Berlinu, oštro kritikujući neobičnu osovinu Brisel – Vašington.
U pregovorima između Kosova i Srbije o sveobuhvatnom i zaključnom sporazumu o potpunoj normalizaciji odnosa – koji se vode pod vostvom EU, a pokrenuti su 2012. na inicijativu kancelarke Merkel – od početka godine je uočljiva velika američka diplomatska ofanziva.
U pozadini ovih pregovora je ideja o razmjeni teritorija. Tu ideju su u ljeto 2018. prvi javno propagirali predsjednici Srbije i Kosova, Aleksandar Vučić i Hašim Tači. Od prije dvije godine, dakle od početka završne faze pregovora, upravo je Beograd neumorno propagirao “kompromis”. A onda je Tači prvi u igru unio ideju o razmjeni sjevera Kosova za Preševsku dolinu uključujući uzajamno formalno priznavanje dviju država. Međutim, niko od troje učesnika – Brisel, Beograd i Priština – u tajnim pregovorima koje vodi Fredereika Mogerini, do sada nije objavio neki plan.
Grešna alijansa balkanskih autoritarnih vođa
Protiv te ideje su se izjasnili prije svega njemačka vlada i kancelarka, što je naišlo na nerazumijevanje njenih zagovornika. Zašto bi EU i SAD bile protiv takvog sporazuma, pitaju se oni, ako su obje strane saglasne? Ko bi to mogao da im zabrani i zašto?
Ta ideja, taj prijedlog je zapravo nešto sasvim drugo od onoga što prikazuju njegovi zagovarači: to je užasan savez dvojice autoritarnih balkanskih vođa sa šeficom diplomatije EU i nepredvidljivom Trampovom administracijom. To je savez koji pervertira politički dijalog i osnovne principe decenija Zapadne stabilizacije i demokratizacije zapadnog Balkana.
Nakon rata na Kosovu, upravo je Beograd odbio bilo kakav kompromis utemeljen na stvarnosti, uključujući i plan izaslanika UN-a Matija Ahtisaarija, koji je Priština tada u ustavnom poretku današnje Republike Kosovo bila primorana unilateralno provesti.
Godinama kasnije je, prije svega, kancelarka Merkel bila ta koja je iskoristila stremljenje Beograda ka EU da riješi zaustavljeni statusni sukob, povezujući pristupanje Srbije s priznavanjem realiteta o gubitku Kosova, te je tako, uz podršku Velike Britanije i SAD-a, postigla istorijski napredak. U aprilskom Sporazumu iz 2013. godine Beograd je faktički priznao Kosovo. Tadašnji premijer Srbije Ivica Dačić javno je govorio o tome kako su politika i društvo jedno desetljeće sebe lagali da je Kosovo još uvijek dio Srbije.
Tajni pregovori kao politički korak nazad
Iako tada Evropska unija nije izričito odredila krajnju tačku dijaloga, objema stranama je bilo jasno da ona predstavlja potpunu normalizaciju odnosa, uključujući i uzajamno priznavanje. Na to su upućivale i izjave Merkelove i tadašnjeg ministra vanjskih poslova Westerwellea u kojima je istaknuto da je vrijeme mijenjanja granica na Balkanu završeno.
Nedavni tajni pregovori stoga predstavljaju drastičan politički korak unazad. Motivacija uključenih aktera je različita: za predsjednika Vučića je to pokušaj iskorištavanja trenutnih političkih slabosti EU, kako bi uspio izvući više nego što je to bilo moguće u ranije dogovorenim uskim okvirima dijaloga. Istovremeno, on želi odvratiti pažnju od aktuelnih unutarnjepolitičkih problema – rezultatom autoritarno-autokratske konsolidacije moći pod zapadnom tolerancijom.
Tači je privatizovao pregovore, uprkos otporu svih kosovsko-albanskih stranaka, nadajući se kako će izbjeći predstojeću optužnicu od strane Specijalnog suda EU za ratne zločine počinjene krajem rata na Kosovu.
Frederika Mogerini, čiji nedostatak pregovaračkih kapaciteta je dijalog doveo u egzistencijalnu krizu, očajnički pokušava svoj neuspjeh pretvoriti u priču o uspjehu, pri čemu vlastiti nedostatak principa u dijalogu uzdiže kao princip. Njihov zajednički imenilac s Trumpovom administracijom, ove neobične osovine na relaciji Bruxelles-Washington, leži u zadatku zapadnih liberalno-demokratskih principa u korist postizanja dogovora u smislu “svaki dogovor je dobar dogovor”.
Razmjena teritorija bi destabilizovala Balkan
Potencijalne posljedice sporazuma o razmjeni teritorija, naknadne zapadne legitimizacije etno-teritorijalnog principa tri decenije nakon početka balkanskih ratova, bile bi razorne: egzodus Srba koji većinom žive na jugu Kosova, koji po Vučićevoj računici svjesno padaju pod sto, bio bi neizbježan, a nakon toga bi uslijedili oružani sukobi između većinskog srpskog stanovništva i kosovskih Albanaca na sjevernom Kosovu.
Slijedila bi etnonacionalistička destabilizacija cijele regije, od Bosne i Hercegovine do Makedonije. Proces pristupanja zemalja zapadnog Balkana EU bio bi završen za duže vrijeme. Oslabljena populistima i nacionalistima iznutra EU bi takođe bila egzistencijalno ugrožena. Uz to, etno-teritorijalna podjela koju su legitimisali zapadni akteri imala bi razarajući učinak na spor s Rusijom oko teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, s nepredvidivim geopolitičkim posljedicama.
Merkelova treba preuzeti vodeću ulogu
Za kancelarku Merkel, trenutni razvoj događaja predstavlja jednu vrstu vanjsko i evropskopolitičke završne bitke. Unutar EU su se Merkelova, kao i njen socijaldemokratski ministar spoljnih poslova Heiko Maas, najjasnije očitovali protiv te ideje. To stajalište dijeli velika većina država članica, uključujući i one poput Španjije i Slovačke, koje nisu priznale Kosovo. One se za sada skrivaju iza Njemačke, nadajući se vodećoj ulozi kancelarke. Merkelova sada, čini se, oklijeva da ovu bitku za svoje političko naslijeđe započne na kraju svoje ere.
Kako bi se spriječila sporazum o razmjeni teritorija sa njegovim dalekosežnim posljedicama, kancelarka ponovo mora preuzeti ulogu evropskog vođe u ovom političkom dijalogu. Istovremeno, Beogradu i Prištini će jasno mora dati do znanja da bi, u slučaju potpisivanja sporazuma o razmjeni teritorija, zbog prijetnje miru i demokratiji na zapadnom Balkanu, za Berlin mogla značiti potkopavanje izgleda za članstvo u EU za obje zemlje i to na duži vremenski rok. Alternativno, Bundestag bi to mogao učiniti u odgovarajućoj međufrakcijskoj rezoluciji.
Osim toga, Berlin bi trebao iza sebe okupiti ostale države članice EU oko inicijative za poništavanje pregovora, koji bi te dvije zemlje vratio izvornim okvirima dijaloga. Ostaje da se vidi hoće li samit Zapadnog Balkana u kancelarkinom uredu, koji su Merkel i francuski predsjednik Emanuel Makron zakazali za 29. april, biti prvi korak u tom smjeru.
