ŽIVOT I VJERA NA SLIKARSKOM PLATNU

0
366

Slikar, restaurator i ikonopisac Živko Bajić iz prnjavorskog sela Čorle u svom ateljeu u Novom Sadu, gdje sada živi, kistom i bojama prenosi na slikarsko platno raskošno umjetničko nadahnuće prirodom, a slikanjem ikona u pravoslavnim hramovima ostavlja neizbrisiv trag budućim naraštajima.

Sklonost ka radu sa kistom i bojama Bajić je otkrio u ranoj mladosti kada je iz rodnih Čorli otišao u Vojvodinu, gdje je na izložbama imao više prilike da vidi radove drugih autora i od njih uči.

Početničke nedoumice i strahovanja ubrzo su zamijenila djela koja su naišla na odobravanje ljudi iz okoline, ali i stručne javnosti.

“Kako na početku nisam znao gdje mogu kupiti platno slikao sam na kartonu, lesonitu. Te prve slike su bile dosta dobre. Volio bih da sada neku od njih imam jer su bile iskrene, neiskvarene školovanim slikarstvom, bile su iz duše, ali ipak nisu bile ono što se zove naiva”, priča Bajić o svojim slikarskim počecima.

Prve slike za simboličan iznos prodao je prije odlaska u vojsku svojim stanodavcima. U etapu školovanog slikarstva ušao je nakon povratka sa odsluženja vojnog roka kada je upoznao profesora koji je radio kao restaurator i koji mu je dao prva važna slikarska usmjerenja.

“Iako sam imao priliku da se upišem na Akademiju nisam to želio jer sam smatrao da ću ovako više uspjeti. Moji ozbiljniji počeci su bili kada sam počeo detaljno da kopiram Uroša Predića, Paju Jovanovića, slikare u kojima sam vidio sebe. Tada sam počeo da se zanimam i za ikone, volio sam slikati sve što je bilo u stilu baroka, impresionizma, a sa 25-26 godina dobio sam prvu nagradu za slikarstvo što mi je bilo veoma važno”, pojašnjava Bajić.

Ovaj umjetnik kaže da je sa ikonopisom počeo sa dozom straha jer nije imao neko posebno predznanje.

“Na početku je bilo teško. Sjećam se prvog susreta sa listićima kojima se pozlaćuje oreol, bio sam opčinjen, nisam mogao da spavam, s toliko nestrpljenja sam iščekivao da ih sutradan ponovo vidim, da nešto s njima uradim. To je bila pretjerana ljubav i želja da uspijem jer ne možete naslikati ikonu da nema zlatnih detalja, posebno vizantijsku, bez zlata to nije ikona”, kaže Bajić.

Nakon urađenih desetak ikona stekao je potrebnu dozu samopouzdanja, napredovao je posmatrajući iskusne slikare i družeći se s njima, ljudi su sve više hvalili njegov rad, zapazili su ga i crkveni predstavnici i sveštenici pa poslednjih godina sve više radi ikone za crkve.

Ovaj umjetnik raskošnog talenta radio je i ikone za obnovljeni hram Svetog velikomučenika Georgija u Prnjavoru, koji je nakon 130 godina dobio novi sjaj. Ikone stvara baroknim stilom, što je prilično rijetko, jer se današnje crkve rade uglavnom u vizantijskom stilu, pa su i ikone takve.

Bajić napominje da je u izradi ikona najznačajnije da se rade kanonski, po propisima.

“Ikone imaju obilježja koja se ne mogu preskočiti. Kod pravoslavnih ikona važan je zlatni oreol, epitrahilj kod sveštenih lica, i još mnogo detalja. Ta pravila se uče, u literaturi postoje detaljni opisi svetaca tako da ako ih se pridržavate ne možete pogriješiti”, navodi Bajić.

Za nastanak ikone manjih dimenzija rađenu u baroknom stilu potrebno je i više od deset dana, za neka veća ili složenija djela i do mjesec dana, ali svaki rad počinje sa molitvom.

“Ja sam vjernik. Još kao dječak sam išao u crkvu u Prnjavoru. Kako sam bio malen u masi često nisam mogao vidjeti sveštenika, pa sam dizao glavu prema svodu i gledao ikone koje sam zapamtio sasvim drugačije nego što ih doživljavam sada. Vidio sam ih dječijim očima, na neke kao na ikonu Svetog Georgija sa aždajom sam gledao sa strahopoštovanjem”, priča Bajić.

Na kraju dana kada odlazi iz ateljea uvijek prije nego što zatvori vrata baci još jedan pogled na ikone koje je naslikao.

“Prije spavanja ponovo se mislima vratim na ono što sam naslikao i tada sam srećan zbog onoga šta sam uradio. To je dio mene”, kaže Bajić.

Bajić osim ikona slika pejzaže, portrete, mrtvu prirodu.

“Ne mogu neku sliku izdvojiti kao najdražu. Prvu ozbiljniju sliku koju sam radio bila je Kosovka djevojka. Sjećam se na jednoj izložbi ljudi su mislili da je riječ o prevari jer je toliko bila vjerno urađena, nisu vjerovali da to neko može naslikati”, priča umjetnik.

Bajić voli da slika i seoske motive, posebno zimske pejzaže i snijeg, kojima toplim bojama daje poseban i prepoznatljiv pečat.

Učestvovao je na pedesetak likovnih kolonija, dobitnik je velikog broja nagrada i priznanja za svoj rad.

(Izvor:Srna/Foto:tvk3)

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here