Najbolji teniser svijeta Novak Đoković inspiracija je mnogima širom planete.
Vijest da je Argentinac po imenu Franko istetovirao u čast Noleta rezultat koji Rodžer Federer ne može da prežali obišla je cijelu planetu, a sada je u javnost isplivao i pravi motiv zbog kojeg se ovaj Đokovićev fan odlučio na takav potez.
Franko je na nogama istetovirao brojeve 40 i 15, koji predstavljaju više od simbolike. Pri tim rezultatima Novak je od ponora dolazio do vrha što je bila svojevrsna inspiracija mnogima širom svijeta da u svemu u životu budu istrajni.
Tako je i Franku to bila motivacija u borbi sa mentalnim problemima, a sve to podijelio na društvenim mrežama.
“Pa, već neko vrijeme maštam da napišem nešto što opisuje moj odnos prema Novaku Đokoviću. U ovom trenutku sam u avionu i putujem ka Njujorku (10 godina nakon momenta u kom sam bio svjedok US Opena 2011. kada je Novak podigao svoj prvi pehar u Njujorku, pobjedivši Federera u polufinalu, izgubivši dva seta i sačuvavši dvije meč lopte na servis Švajcarca u petom setu). Poslije toga je pobijedio Nadala u četiri seta i podigao trofej. Sada idem da bih pratio najvažniju osobu u mom životu u onome što bi moglo da bude istorijska prekretnica i ne mislim da postoji bolje vrijeme da ispričam šta mi Novak Đoković znači. Da bismo to uradili, moramo da se vratimo nekoliko godina unazad i napravimo paralelu između mog života i nekih teniskih rezultata i onda dođemo do konačnog zaključka”, istakao je Franko.
Kaže da je njegovo prvo sjećanje na tenis bio kad je bio kod prijatelja i kad se prenosio Australijan open.
“Novak Đoković igra protiv Žoa Vilfrida Conge. Od tog trenutka moj život se zauvijek promijenio (još uvijek ne mogu da shvatim da li je bilo na bolje ili na gore, vjerovatno prvo). Prolazio sam kroz prilično neobičan trenutak za dječaka od osam godina – pokidao sam prednje ukrštene ligamente i to je vrlo čudno za osobu tog doba (šansa je jedan naprema milion, rekli su mi ljekari). Operisan sam u septembru 2008. i prošla je čitava godina u oporavku, tek poslije toga sam mogao opet da trčim. Nisam mogao da igram fudbal, moj omiljeni sport u to vrijeme, prošao sam kroz bezbroj kinezioloških sesija, bio sam veoma mlad i nisam imao snage da radim sa velikim opterećenjima. Kod adolescenata/odraslih osoba, potpuni oporavak obično traje šest mjeseci. U svakom slučaju, nakon što sam vidio kako Srbin osvaja svoj prvi grend slem, postao sam fanatik za sport i njega”, ističe Franko.
Volio je imitacije koje je pravio o različitim igračima (Nadal, Šarapova, Rodik i drugi).
“Čim sam završio rehabilitaciju, počeo sam da uzimam časove tenisa i 2010. i 2011. kupio sam njegove rekete i još ih čuvam sa velikom ljubavlju i nespornom nostalgijom. Ušao sam u savez u svojoj zemlji (Argentina) i odigrao tri turnira, ali pošto nisam imao dovoljno vremena, 2012. sam prestao da treniram. Pomama za momkom iz bivše Jugoslavije nikada nije prestala”, nastavlja priču Franko.
Ističe da je dobio priliku da sa porodicom otputuje u Njujork.
“Nesumnjivo je glavni razlog tog putovanja bio dolazak na US Open. Sreća je bila na mojoj strani i, na potpuno epskom turniru, Srbin je na kraju krunisan. Imao sam 11 godina i nisam mogao da zamislim da je moguće pobjediti u meču sa dva seta minusa, a kamoli protiv Rodžera Federera. Počeo sam da plačem kada se završio drugi set. Osjećao sam se prazno, bez nade i bez snage da nastavim da navijam. Moj otac (Federerov fan i Italijan) je počeo da skandira i pjeva Novaku na italijanskom, njegovom drugom jeziku poslije srpskog, kada je cijeli stadion bio uz Švajcarca, tog vrelog popodneva u kom je alkohol igrao zanimljivu ulogu. Kraj priče je poznat i prepričavanje velikih Noletovih pobjeda u narednim godinama nije nešto što me sada zanima, osim ovih ključnih pobjeda”, kaže Franko.
Dodaje da je u 2015. godini, nažalost, počeo da pati od napada panike i paranoje, tako da mu je postalo veoma komplikovano da prati jednu od Đokovićevih najboljih godina koja je uključivala pobjedu u tri od četiri Grend slema te godine, uz pet turnira Master serije 1000, uz završni Masters turnir.
“Pored toga, sakupio je najviše ATP bodova u jednoj sezoni u istoriji. Kao trešnja na torti, sljedeće godine je postigao nešto što nijedan od njegova dva istorijska rivala ne bi, osvojio je četiri grend slema u nizu. Tek do kraja 2017. nisam znao ili nisam mogao da naučim da kontrolišem ove iznenadne napade, pa na sreću i nisam mogao previše da pratim njegovu tragičnu sezonu 2017. kada je skoro pola godine propalo zbog povrede lakta koju je vukao od 2016”, rekao je Franko.
Istakao je da je druga polovina 2018. godine jedan komplikovan trenutak.
“Kada sam već pronašao način da kontrolišem svoje napade panike, pojavili su se i drugi problemi mentalnog zdravlja. Anksioznost, psihoza, depresija i šizofrenija. Sa 18 sam rijetko izlazio iz kuće i sa skeptičnim pogledom na terapiju bio sam sasvim sam u mentalnom ratu u mojoj glavi koji je trajao do početka 2019. Tada je Novak Đoković postao mnogo više od heroja i idola, postao je simbol. Prolazeći kroz situaciju da ni na koga nisam računao (moja greška, bio sam previše zatvoren i sam nosio veoma težak teret), Srbin se pojavio kada mi je bio najpotrebniji. Donosio mi je radost baš kad mi je bila najpotrebnija. Novak mi je dao serotonin koji moj mozak nije mogao da proizvede. Novak je bio svjetlo na kraju tunela.
Od te godine, kaže, ne želi mnogo toga da ističe.
“Samo ću posvetiti nekoliko riječi onome što je po mom mišljenju bilo najvažnije finale u istoriji tenisa. Vodi Federer sa 40: 15 na meč lopti i već sam se spremao da ustanem sa stolice da aplaudiram veličini Rodžera Federera. Kakva je to bila iluzija. Ponovo, kada je sve izgubljeno, Nole uspjeva da pobjedi u meču koji je promijenio istoriju sporta, meču u kojem je Federer mogao da najavi povlačenje na ceremoniji sa trofejem u rukama. Novak nije igrao samo tog popodneva protiv svog protivnika, već je, kao i mnogo puta, igrao protiv publike. Navijali su za njegove neiznuđene greške, pa čak i njegove dvostruke greške. Mogu da razumem tu vrstu fanatizma, pominjem je samo da bih istakao koliko je taj turnir bio komplikovan i sjajan. Nekoliko mjeseci kasnije pojavili su se (opet) novi mentalni problemi. Anksioznost u društvu i depresija, moj najbolji prijatelj”, rekao je Franko.
Ističe da nema dana kada ne pomislim na Novaka Đokovića.
“Ali kao što ponekad dinamika našeg odnosa može biti štetna, može biti i najljepša od svih. Iz dana u dan prisiljavajući sebe da budem dobra osoba, empatična i velikodušna. Trudim se da širim dobre vibracije u bilo kojoj situaciji i okruženju. Novače Đokoviću, ne znam šta bih bez tebe. Kada niko nije bio tu za mene, nikad nisi otišao. Fanatizam ili strast je premalo da se ovo opiše. Za mene je to bolest i ponosan sam što bolujem od nje. Rodio se i odrastao u vrijeme rata na Balkanu, bio je alergičan na gluten i to nije znao do 2010. a došao je do elite sporta i postao legenda. Čovjek je koji se pokazuje upravo onakvim kakav jeste – skroman, iskren, harizmatičan, zabavan i autentičan. Ali najvažnije – čovjek”, ističe on.
Kaže da bi život dao za Đokovića jer bez njega, ističe Franko, najverovatnije ne bi imao život.
“Kao što je rekao Kobi Brajant, vaš veliki prijatelj – oni mrze samo velike. Hajde da mu osvojimo ovaj pehar, na njegovom rodnom tlu. Daj sve od sebe na terenu, a ja ću to učiniti sa tribina. Volim te više od bilo koga drugog”, istakao je Franko, prenosi Kurir.
Las cifras más importantes en mi vida. 40-15 hasta la eternidad @DjokerNole pic.twitter.com/nYdEF9hXUR
— Franko
