Banjalučka legenda koja opstaje: Od ljepote se pamet zamuti!

0
1881

O Banjaluci postoje dvije urbane legende, a obje predstavljaju centar Republike Srpske kao grad žena. Prema prvoj legendi, Banjalučanke su najljepše žene na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Druga legenda zasnovana je na tvrdnji da u najvećem gradu Krajine žena ima sedam puta više nego muškaraca. U istinitost prve priče mogu da se uvjere svi koji dođu u grad na Vrbasu, posebno u toku ljeta, kad se Banjalučanke oslobode “viška” garderobe. Druga legenda je klasični mit, koji nema nikakvog osnova. Autor te “teorije” nije poznat, ali ona uporno opstaje, uprkos svim popisima stanovništva koji je demantuju, piše Press.

Poznati banjalučki pjesnik Ranko Preradović svojevremeno je dao zanimljivo objašnjenje, prema kojem je druga legenda nastala iz prve, kao njena prirodna posljedica:

“Žene u Banjaluci su tako zanosne da se normalnom muškarcu pri susretu s tom ljepotom pamet zamuti, pa im se umjesto jedne pričinjava njih sedam.”

Sreto Kostadinović, porijeklom iz Rora kod Glamoča, koji silom (po)ratnih prilika živi u banjalučkom naselju Srpski Milanovac, smatra da su najveći krivci za nastanak legende o sedam žena na jednog muškarca nekadašnji vojnici, koji su redovni vojni rok služili u tom gradu.

” “Kozara” i “Manjača” bile su velike kasarne JNA, kroz koje je nekada, što zbog odsluženja vojnog roka, što zbog vojnih vježbi, godišnje prolazilo i po nekoliko desetina hiljada muškaraca. Prilikom izlaska u grad viđali su visoke i vitke Banjalučanke, maštali o njima i vojničkim pričama širili mit o njihovoj ljepoti i brojnosti”, kaže Kostadinović.

Neosvojive tvrđave

On misli da je tome doprinijela i činjenica da su za većinu vojnika Banjalučanke ostale “neosvojive tvrđave”.

“Prije pedesetak godina u Krajini je bilo veoma izraženo patrijarhalno vaspitanje. Djevojke su držale do svog i porodičnog ugleda, rijetko su se upuštale u seksualne odnose prije braka, a posebno s vojnicima. Bile su im nedostižne. A ono što je lijepo, a nedostižno, uvijek se čini ljepšim nego što jeste. U ovom slučaju i brojnijim”, objašnjava svoju teoriju kršni Glamočak, dok u jednom banjalučkom kafiću ispija pivo i glavom pokazuje na zgodne konobarice.

Posljednji zvaničan podatak o broju žena u Banjaluci potiče iz popisa obavljenog 1991. godine, kada je utvrđeno da ih je samo 1.472 više od muškaraca. Muškaraca je bilo 97.110, a pripadnica ljepšeg pola 98.582. Podaci o polnoj strukturi 199.992 stanovnika najvećeg grada Republike Srpske, koliko ih je prebrojano popisom iz 2013. godine, još nisu zvanično saopšteni, ali ako sudimo po broju novorođene djece, ravnoteža iz 1991. godine nije bitno narušena.

Prema podacima Zavoda za statistiku RS, u glavnom gradu RS od 2007. do 2011. godine rođene su 10.882 bebe, od čega 5.590 dječaka i 5.292 djevojčice.

Ima tumačenja da je mit o dominiciji žena u Banjaluci nastao nakon Drugog svjetskog rata i velikog stradanja srpskog stanovništva u Krajini. Prema toj teoriji, muškarci su masovno odlazili u vojsku i ginuli.

“To nije tačno. Ustaše su ubijale sve redom. Nisu pravile razliku između muškaraca, žena i djece. Možda je broj muškaraca koji su stradali bio veći, ali ne toliko da bi broj žena u Banjaluci u prvim poslijeratnim godinama bio dva puta, a kamoli sedam puta veći od broja muškaraca “, kaže profesor matematike Momčilo Marić, koji se u Banjaluku doselio iz Kupresa.

Radoznali prijatelji

Ivo Andrić je zapisao: “Žena stoji kao kapija, na ulazu i izlazu s ovog svijeta.” Možda je baš ova misao slavnog nobelovca inspirisala Draška Mikanovića iz Banjaluke da ne tako davno predloži da žene stoje i na ulazu i na izlazu iz Banjaluke. Tačnije, da se na ulazu u grad iz smjera Laktaša, s obje strane autoputa, postave dvije statue djevojaka, visoke 18 metara, koje bi se zvale Nada i Zora. Za tu inicijativu, on je imao poetsko obrazloženje da “nada posljednja umire, a zora donosi novi dan i budućnost”.

Mikanović, čijim su se prijedlogom bavili mediji u BiH i regionu, objašnjavao je da bi Banjaluka na taj način i formalno postala prvi grad žena u svijetu, što bi doprinijelo njenoj reputaciji i razvoju turizma.

“Jednom sam u nekom drugom gradu u BiH tri sata sjedio s prijateljem u bašti kafića. Dogovorili smo se da dobija piće onaj ko prvi ugleda ženu koja je i zgodna i lijepa. I nijedan nije zaradio piće. A kada sjedite u bašti nekog kafića u Banjaluci, za samo pet minuta tri puta poželite da se oženite “, izjavio je Mikanović.

Dragana Dardić, izvršna direktorka Helsinškog parlamenta građana u Banjaluci, ovaj prijedlog ocijenila je tada kao prilično sporan:

“To malo podsjeća na seksističke i diskriminatorske prakse, prisutne u našem svakodnevnom životu, posebno u medijskoj sferi, jer postavljanjem bista kojima se veliča ljepota banjalučkih djevojaka i žena, gdje muškarcima navodno zastaje kost u grlu kada ih vide kako šetaju banjalučkim ulicama, zapravo opet ženu svodi samo na seksualni objekat.”

Da Dardićeva nije daleko od istine potvđuje Mikanovićeva izjava da su lijepe žene jedina komparativna prednost Banjaluke i jedina turistička razvojna šansa. On je zaključio:

“Nemamo planine za skijanje, nemamo more za plivanje, ali zato imamo žene.”

Valjda je htio i dodati – za gledanje.

Ono što je nesporno jeste to da su lijepe žene, uz pivo “nektar”, najpoznatiji banjalučki “brend”. Od završetka rata, već 20 godina, zbog posla ili na proputovanju za rodni Kupres, kada krenem iz Srbije često dolazim u Banjaluku. Rijetko kada sam pošao, a da me neko od prijatelja nije pitao kada ću ga povesti sa sobom, jer želi da vidi djevojke u Banjaluci i provjeri istinitost priča o njihovoj brojnosti i ljepoti.

Bez mnogo filozofije

“Zbog prirode posla mnogo putujem, a gdje god odem, kada kažem da sam iz Banjaluke, prvo što me muškarci pitaju jeste da li je istina da je priča o “sedam na jednog” istinita i da su Banjalučanke toliko lijepe. A ko mi ovdje dođe u goste, poslije dva dana žali se na bolove u vratu zbog stalnog okretanja za zgodnim djevojkama “,kaže Rajko Krndija, pripadnik Oružanih snaga BiH.

S njegovim mišljenjem slaže se i profesor Milorad Terzić iz Beograda, Nevesinjac koji je više puta bio član raznih žirija za izbor najljepših djevojaka.

“Zbog broja stanovnika, ali i šansi za lagodan život, posebno za lijepe žene, spremne da maksimalno iskoriste, pa i unovče svoju ljepotu, veliki gradovi su sredine u kojima uvijek možete da sretnete mnogo atraktivnih dama. Najviše ih je u Beogradu. Novi Sad ne zaostaje za Beogradom. Mostarke i Splićanke su izuzetne, zgodne i imaju taj neprevaziđeni mediteranski šarm. Ali, kada bih morao da glasam, ipak bih svoj glas dao Banjalučankama”, kaže Terzić.

Na društvenim mrežama postoje brojni sajtovi o najljepšim Novosađankama, Mostarkama, Sarajkama i stanovnicama ostalih gradova u BiH, Srbiji i regionu. Ipak, najbrojniji su profili posvećeni ljepoti djevojaka iz Banjaluke. Možemo samo da nagađamo da li je i to potvrda da su žene na obalama Vrbasa najljepše ili se radi o tome da su ažurnije u reklamiranju sopstvenih čari i vlastitog grada.

“Moj utisak je da Banjalučanke više vode računa o sebi, posebno o svom tijelu, nego djevojke u nekim drugim sredinama. I u Banjaluci ima žena koje nisu lijepe, ali ih je malo koje nemaju dobru liniju. Ima tu vjerovatno i genetike, ali i načina razmišljanja u smislu “ako ne mogu da budem lijepa, mogu bar da budem zgodna””, kaže Banjalučanka Jasmina Kovačević.

Kad su ona i njene sugrađanke u pitanju, Slavica Ćerketa ima mišljenje koje najviše podsjeća na poetski pristup Ranka Preradovića.

” Ma, nema tu mnogo filozofije. Sve lijepe žene su jednako lijepe, samo smo mi Banjalučanke malo ljepše”,kaže ona.
Najviše pjesama o Vrbasu!

Iako Krajišnici mnogo vole pjesmu, zanimljivo je da o ljepoti Banjalučanki nije često pjevano. Sevdalinka “Otkako je Banjaluka postala” i pjesma Bore Drljače “Banjaluko, i ta tvoja sela, u tebi me cura zanijela”, koju izvodi i Milena Plavšić, praktično su jedini narodnjački hitovi posvećeni djevojkama s Vrbasa. S druge strane, u antologiji “Banjaluko, pjesmom opjevana” sakupljeno je 216 narodnih i autorskih lirskih pjesama koje su ispjevane i napisane o današnjem najvećem gradu Republike Srpske. U njima se pominju lijepe žene, ali ni približno često koliko se pominje Vrbas.

PODIJELI