Na ideju da se pronađu “dubleri” došao je general Nikolaj Vlasik dvadesetih godina prošlog vijeka dok je bio na čelu specijalnog osiguranja Kremlja. U toj službi smatralo se da nije sigurno da se Staljin lično pojavljuje na mitinzima pred radnicima, s obzirom na to da je imao mnogo neprijatelja.
Prvi dvojnik, izvjesni Rašidov sa Kavkaza, poginuo je kada je eksplodirala podmetnuta mina dok je “Staljinov” automobil sa svitom prolazio Crvenim trgom.
Dadajev je mijenjao Staljina, a o tome ništa nije znala ni njegova porodica, navodi “Ruska riječ”.
Kada je počeo Drugi svjetski rat, Dadajev je poslat na front u koncertnu brigadu da podiže vojnicima moral. Kada je u jednoj bici ozbiljno ranjen i proglašen mrtvim, za njega se zainteresovao i NKVD /Narodni komesarijat za unutrašnje poslove/.
Dadajevljeva porodica obaviještena je greškom da je on mrtav, a sovjetskim vlastima to je odgovaralo.
Nakon jednog nastupa 1943. godine Dadajevu su prišli ljudi u civilu i u tajnosti ga odveli u Moskvu. Smjestili su ga u jednu vikendicu izvan grada, lijepo ga nahranili i objasnili što se od njega očekuje.
“Ja sam u svakom pogledu izgledao kao Staljin. Bio sam iste visine, imao sam isti glas i isti oblik nosa. Samo su mi uši prerušili da budu kao vođine. Ali to nije bilo teško – samo se nalijepi dodatak od gutaperke boje kože tako da ušna školjka bude dublja.
Zatim se dodaju razne ušne neravnine, a lijepljena mjesta se zamažu puderom – i uši druga Staljina su gotove”, sjeća se Dadajev.
Morao se udebljati 11 kilograma da bi i po tome bio sličan i umjetno malo “zažutiti” zube jer je Staljin mnogo pušio. Pod prismotrom NKVD-a i učitelja glume uvježbavao je Staljinovu mimiku, intonaciju i pokrete do najsitnijih detalja.
Samo najuži krug ljudi je znao da postoji “dubler”. Dadajev je potpisao dokument o ćutanju, a bilo mu je zabranjeno da komunicira sa porodicom i rodbinom.
U autobiografskoj knjizi “Zemlja estrada” on piše: “Najvažnije je bilo da se potrudim oko prvog probnog susreta sa članovima vlade, da šutim kao da vođa nije baš raspoložen za razgovor, ali ako iskrsne situacija da ipak trebam nešto reći – onda da to učinim lakonski, i naravno, glasom Josifa Visarionoviča”.
Nakon toga su Dadajevu povjeravani službeni Staljinovi prijemi, susreti sa stranim delegacijama, scene u filmskim kronikama, čitanje izvještaja na radiju, izlazak i stajanje s drugovima na Mauzoleju za vrijeme parade na Crvenom trgu…
Niko od prisutnih nije primijetio ništa neobično. Na kraju se ispostavilo da je u mnogim knjigama i listovima štampan svečani vođin portret, a zapravo je to bio Dadajev.
