Redakcija portala prnjavorlive.info vam predstavlja zanimljivu priču sa planinarskih dogodovština nastalu iz pera Aleksandra Garića, člana Planinarskog društva ”Korak više” iz Prnjavora.
E sad, prije nego se pređe na priču i opis kako je bilo na ljetnjem alpinističkom kursu u organizaciji AONS, dozvolite da malo pojasnimo kako je nastala uopšte ideja da se proba malo ,,ono“ ( „ono“ je sinonim za alpinizam i obuke).
Kao i sve dobre ideje, dobra književna djela, zavjere, teorije života, ljubavi… i ova ideja se rodila u kafani. Kao planinari za kratak period planinarenja dosta toga se prošlo, penjalo, popelo i uradilo u našem Prnjavoru. Dobar međusobni odnos, druženje i planinarenje njeguje se već par godina sa PD ,,Kinjđa“, tom šarenom skupinom dobrih ljudi kao iz romana Branka Ćopića, uvijek veseli i živopisni. Lijepo njima s nama, lijepo nama s njima. Budući da u vremenima koja dolaze, planira se raditi nekoliko zahtjevnih, višednevnih tura u ljetnim i zimskim uslovima, a znajući da obuke nikad dosta kao ni planinarskog znanja i iskustva i da ukoliko su svi ,,spremni“, jak je lanac onda i izazovi se lakše savladavaju.
Tako se rađa ideja i odluka za ,,ono”. Rođena i iskovana u kafani.
Kafanski dio:
Obično se sastajemo na istom mjestu u uobičajeno vrijeme na kafi i to vrijeme i mjesto služi samo za teme planinarenja. Otprilike išlo je to ovako:
– „Jel idemo na uspon“?
– „Idemo, fala Bogu“.
– „Ma znaš nešto sam razmšljao, nismo penjali do sada sa tim ,,g'ožđima“ na nogama i tako to, pa da ljudima ne pravimo probleme“.
– „I šta sad hoćeš, nismo penjali sa g'ožđima. Kupimo, stavimo i penjemo, malo sporije ide i to je to“.
– „Ma znam da može i tako, znaš da nije problem, samo kažem ( srčani smo), ali eto i onaj ,,čekić“ nemamo što se s njim penje. Neko ima jedan neko ima dva, a pričali smo ranije kako je to lijepo da i mi radimo takve stvari, oprobamo se u tome i tako. Da idemo gdje do sada nismo bili“.
Minut šutnje i eto rađa se ideja.
-„ Aaaa misliš ti na ono“!
– „Koje „ono“?
– „Pa da to je ono što smo pričali, da hoćemo da idemo i u te vode“.
I eto, mi ko mi, opet se neki projekat sklepa, nabave se finasijska sredstva, oprema, sve po spisku trebovanja i na obuku se prijavi tri planinara uz logističko – informativnu pomoć ,,Kinđi“ i to je ,,ono pravo“.
Tu počinju slatke muke. Oprema – tu, finansije – tu, logistika – tu, sva sprema – tu, a korona tamo. I eto ne odosmo na „ono“. Malo razočarani, ali život ide dalje. Tu priči nije kraj. Ima ljetna alpinistička obuka, zbog zatvaranja granica prema EU ne ide se nigdje i može se vrijeme iskoristiti za ljetni dio obuke, valja i to proći. Koristi puno i to je azbuka svega. Lijepo je malo po vertikali bazati i tako se kaliti. Samo sada umjesto tri člana idu na obuku šestorica. Kod nas je to tako, ide se ko horda, idu svi koji hoće, žele, mogu, kojima napredak bilo koje vrste nije stran ili mrzak. Stvar sada ide ovako.
Opet prijava u AONS, a ljubazan ženski glas nam kaže da zovemo sutra i da se čujemo.
-„Zašto“? – pitamo.
-„Pa za zimski vas je bilo trojica i niste došli zbog korone, za ljetni šest. Šta ako i sada bude tako?“
-„Ma nema šanse, dolazimo sigurno“.
-„De vi skontajte koliko vas dolazi pa se sutra javite, možda neko odustane od vas“.
-„Neće“.
-„Možda hoće“.
Možda nas zeza. „Ma jok, tvrdi pazar“, kaže neko. Ajd dobro zovemo sutra.
Opet sutra poziv, nas šest dolazi sigurno.
-„Jel to definitivno“?
-„Jeste, dolazimo k'o horda“.
Eto umjesto tri na zimski ide šest na ljetni kurs. Da je bio proljećni možda bi bilo devet, ali o tom potom.
Na obuku idu braća Šušak, Slobodan- najbolji penjač među nama, već se penjao po građevinskim skelama; Uroš- penje srcem i hoće da se u svemu oproba i izmjeri, sviđa mu se Silvester kako to radi; Garići, sin i ćaća, a neko misli i da su braća, mlađani Đorđe – osamnaestogodišnjak penje mladošću svojom vjerujući iskustvu starijih, ćaća Aleksandar – penje čisto da im se nađe i što voli izazove, a odavno je prirodnjak; Zlatko- penje iz želje i duše, a Dragan – on penje onako da se proba. Voli ,,wild” stvari pa to ti je.
U dva auta se pokupišmo i tog prvog vikenda naše obuke 13. juna krenušmo za Orlovo bojište gdje se održava obuka i planinarski dom Popovica, ne znajući šta nas baš sve čeka iako smo informacijama dobro potkovani. Negdje u pauzi, sjetismo se da smo prva organizovana grupa iz Prnjavora koja prolazi osnovnu alpinističku obuku. Ima još alpinista, ali su obuke prolazili na drugi način. Stiže se u večernjim satima u dom na Popovici. Smještaj, kafa sa domaćinima i šačica razgovora. Dobri ljudi, kao da je naša krv, gostoljubljivi i gostoprimljivi, stara škola rock ‘n’ rolla.
Svanu jutro, prvog dana obuke. Dolaze i drugi polaznici. Gledamo se, oni prošli zimski, znaju se, upoznali se, oni poletarci a mi ko indijanci. Dolaze instruktori, Kuki, Zoka, Andrej, Dragan, pomoćnici njihovi. Kreće upoznavanje i nekako legoše nam ljudi na prvu što se kaže. Kuki jedino u svom životu nije obučavao one iz šah kluba i ljubitelje trike i klikera, a pedagog, ispostaviće se odličan, pored njegove sve životne istorije i iskustva. Prošao sito i rešeto po planinama i dolinama. Zoka, za njega kapa dole i naklon do poda. Tih, miran, nasmijan, spreman stalno pokazati, pomoći, savjetom prići. Jednom riječju to je ZORAN MARKOVIĆ. Ko ga zna dosta su mu i ova velika slova, a ko ga ne zna, neka ga traži i upozna. Dragan, mlad penjač, a već je iz ,,stjenovitih planina. Adrej, e njega nigdje ne vidiš a stalno je njegovo oko negdje tu i posmatra sve.
Za prvi dan predviđen je odmah abzajl, čvorovi, sidrište, jer drugi dio obuke ide u podnožju stijene. Petljaju se ,,osmice”, pokazuje se osiguranje, čekira se oprema i počinje ozbiljan rad. Ode Kuki prvi da ispravi uže i kaže da svi po jednom abzajluju jer nas je puno i da nastavljamo rad dole u podnožju stijene. „Kako doskočiti ovome“? – razmišljamo. Ide se nama na spust užetom više puta. Jedva dočekali da to radimo, a sada ,,samo jednom“. Polako priđemo i objasnimo ljudima da smo mi s onu stranu Drine i da nama treba sve dva puta objašnjavati da bi mi to shvatili kako treba. Na ovu opasku bi malo dobrog smijeha i velikom parlamentarnom većinom usvoji se prijedlog da se ide dva puta jer Brena je Brena, ali dvaput je dvaput. Bi tu i jedna zanimljiva epizoda koja se može nazvati – ,,Kako je Đorđe zeznuo ćaću i išao triput na abzajl.
Spustiše se u drugom abzajlu otac i sin kao par. Brzo je išlo, vremena se ima i kaže Đorđe da ide gore po vodu.
– „Ajde sine nije daleko ali se brzo vrati“. Ode po vodu ko fol, a spusti se niz uže.
-„Otkud ti niz uže, gdje je voda“?
Reče malo mangupski: „Ma pomiješao sam nešto, vodu imamo, ali čokoladice ostale gore i da me ne čekate puno, ja niz uže“. Tako je išao triput. Snašao se dobro.
Ide tako priča, pa praksa, pa priča, grupa dobra sluša učitelje svoje. Dođe na red i ona igranka ,,spasi se sam ako možeš“. Petljaj čvorove, navezuj, svezuj, penji. Neko se vrti ko ringišpil dok ne odmakne bar metar, a neko ide ko da je po ravnom. Uglavnom svi prođoše i taj dio bez problema, ali najbolje da nikad ne zatreba. Bi nama to zanimljivo i ostali bi još, ali vikend prođe i mora se kući malo otići.
Sledeći se jedva čeka. Lakše je malo, znamo šta nas i ko čeka. Malo se upoznali, snjuškali i atmosfera prava ko da se znamo već par godina. Dođe drugi vikend obuke. Treba penjati sada smijer u paru, proći dio da svako osigurava penjača, da svako popne smijer, jer je poslije toga praktični dio, provjera i polaganje na Gornjaku. E tu mi skontamo da ,,opanke“ za penjanje suve stijene nemamo, a one baš, baš pomažu u tome i tome su i namijenjene. Teško šlajdranje u gojzericama ide, ali penjemo i srcem i glavom i snagom, penjemo svakako samo da popnemo. A jest lijepo kad popneš, pa niz uže te spušta neko drugi, onako lagano, a ti uživaš kao početnik jer si popeo svoj prvi smijer u životu.
Nema tu šta, razmišljamo svi u glas, i ovi ,,opanci“ za suvu stijenu se moraju nabaviti. Na polaganje se treba doći sa svom opremom. Nema zezanja tu rođaci. Koje uzeti, kakve, koji broj. Pitanja sto, a odgovor jedan. Trebaš ih imati, ako želiš da penješ. Što nas vole te prodavnice opreme da samo znate. Odmah ide šest pari za šest momaka koji ispit polažu.
Dolazi se na Gornjak u dogovoreno vrijeme, sada je već 4. juli i biti ili ne biti. Stižu Kuki i Zoka. Poslije pozdrava Kuki odmah pita:,, Jeste li uzeli penjačice”? Jesmo svi. Okreće se i kaže:,,Jesam ti rekao da će nabaviti svi, ne zezaju se ovi“. Znamo šta se iza toga krilo, kakve misli, sumnje i tako to. Mi došli da položimo ispit. Šta treba, ima da se ima i to ti je.
Nekako je prijatan i lijep osjećaj biti opet zajedno. Boro, sada je „Bjeljinac“, ima onaj zrakomlat što sve snima i fotografiše sa visine. Zuji k'o osa i malo malo zvrči s njime i snima sve što se dešava. Čudo od tehnike, američko je. Boro je dosta toga već prošao u odnosu na nas i došao da podrži zemljake. Ode daleko da ga ne vidiš i vrati se zrakomlat Bori kao Lesi kući. Ovaj put došao je i Mile isto „Bjeljinac“, stari poznanik naših učitenja da da podršku i pomogne ako šta treba. Penjao i popeo ,,Boga oca“ što se kaže, a zeznut pozitivno (malo) i istovremeno dobar , drag lik. Stara je on škola i lako stekneš povjerenje u njega.
Prvi dan polaže se praksa. Treba popeti najmanje dva smijera, a po mogućnosti tri. Raspoređuju se naveze i počinje penjanje. Jedan insturkor dobija po dvojicu da vodi u smijer, samo Mile jednoga. Opet bi šale, zeze i anegdota. Pentramo se po ,,Ljubinkama“ iz različitih smijerova. Ne vidimo se međusobno, samo povremeno čujemo glasove i naslućujemo da svima ide dobro penjanje. Nakon prvog cuga, sretoše se dvije naveze na sidrištu, Draganova i Miletova. Onaj iz Draganove naveze, daje onom iz Miletove cigaretu da popuši, malo da predahne i u pogledu uživa. Mile planu k'o zipo upaljač. Kakva cigara, idemo drugi cug, nema pušenja, ako bi stali za svaku cigaru ne bi popeli do večeri, nema toga, samo penji, dolaze drugi penjači, itd. Gasi se cigara i ide drugi cug iz cuga. Nema frke nikave, dobar je Mile i u pravu je Mile.
Zato ni onaj sa zrakomlatom ne puši po danu , samo puši po noći kad ga Mile ne vidi. Na drugom cugu u vazduhu osjeti se pjesma ,,Ide Mile Lajkovačkom prugom“. Malo se pjesma preradi i dok se penje izgleda ovako:
,,Penje Mile Ljubinkinim smijerom,
za njim penje momak s jakom željom,
popeće te dva nova drugara,
nek nas onda Ljubinka s'kim god hoće vara“.
Tako to bi. Kukijevi su poslije pričali da ovaj trči niz sipar kao na atletskoj stazi. Zokijevi da penje kao pauk, a Draganovi da pleše tango po stijeni. Nekako u isto vrijeme završi se praktični dio i polaganje za sve naveze. Kafana preko puta k'o majka nas dočeka. Kažu dobri ste svi bili. Popeli ste šta treba i idemo dalje da se na ovome samo ne stane. Kako je bila slatka kafa tada.
U ,,bazi“ glavnog smještaja ljepota od života. Za sutra je ostala teorija da se polaže i taj 5. juli ostaće neizbrisiv datum u našim životima. Mi k'o pravi đaci, literaturu proučili, naučili, sramota je sramotiti se neznanjem. Skupila se tu i družina neka ,,fensi šmeksi“ penjači. Ima ih ko mrava. Ima ih dobrih, a ima ih brate i ko da su sve popeli što niko popeo nije. Šta ćeš, svijet je lopta šarena. Idemo dalje. Svanulo je i jutro zadnjeg dana druženja našeg.
Pomalo veselo i pomalo tužno što se sve ovo završava i što odlazi cirkus iz našeg malog mjesta. Uglavnom, pisanije na testu svi rade iz glave, materija i teorija poznata. Brzo ide test, pregled se malo oduži , ali uz razgovor i to brzo prođe. Kažu učitelji, sve je dobro. Pogled na Homolje.
Doći ćemo opet. Put ka Drini čeka. Šestorica su penjali k'o jedan.
/prnjavorlive.info/ Tekst: Aleksandar Garić/
Fotografije: Borislav Avramović
Vezana vijest: PD ”Korak više” Prnjavor: Na čuvenoj planini sa legendom planinarstva (FOTO)