Vršnjačko nasilje, seksualno zlostavljanje, narušeno mentalno zdravlje, ovisnička opsjednutost društvenim mrežama, otuđenje i gubitak kontakta sa realnošću…
Sve se dešavalo u parku. Bilo ih je sedamnaestoro i bili su obučeni u bijelo. Sjedili su ukrug i držali mobilne telefone u rukama. U jednom trenutku, počeli su da galame, uzvikivali su “pogledaj se kakva si, fuj, odvratna si”, a onda sam ugledala djevojku kojoj su uvrede bile namijenjene. Bila je uplakana i nemoćno se branila, odgovarajući im “To nisam ja!” Istrčala je iz kruga i, pošto sam sjedila vrlo blizu njih, pogledala me je i jecajući rekla: “Ni ti mi nisi pomogla!”
Preplavila me je nelagoda i osjećaj krivice, ali ništa nisam odgovorila, nastavila sam da sjedim i da ih nijemo posmatram. Scene koje su uslijedile pokrenule su neke od mojih najvećih strahova kao majke dvije djevojčice, tek malo mlađe od njih. Vršnjačko nasilje, seksualno zlostavljanje, narušeno mentalno zdravlje, ovisnička opsjednutost društvenim mrežama, otuđenje i gubitak kontakta sa realnošću…
Ničim nisam pokazala koliko me je sve to uznemirilo i da je u meni pokrenulo ona svakodnevna bolna preispitivanja svih nas koji smo na neki način odgovorni za živote mladih ljudi – u čemu smo pogriješili, jesmo li im pružili dovoljno pažnje, ljubavi, jesmo li dovoljno razgovarali sa njima, jesmo li mogli znati, jesmo li pokušali razumjeti, jesmo li ih mogli zaštititi?
Iako je sve djelovalo itekako stvarno, tu na travi, u parku, ipak je u pitanju bila samo fikcija, teatar, a mladi ljudi bili su izuzetno uvjerljivi glumci.
Predstava „To nisam ja” namijenjena je učenicima osnovnih i srednjih škola, njihovim roditeljima i nastavnicima, koji zajedno sa djecom prolaze kroz izazove digitalnog doba. Scenario sa sastoji iz pet najčešćih devijacija u koje zapadaju mladi koji su svoju opsesiju virtuelnom stvarnošću doveli do krajnosti. Tako upoznajemo instagram kraljicu željnu lajkova, koja je spremna žrtvovati svoje dostojanstvo za malo kratkotrajne pažnje na mrežama. Tu je i djevojka koja je odbacila bliske prijatelje iz djetinjstva i živi isključivo na društvenim mrežama, gdje održava lažnu sliku o sebi i traži odobravanje ljudi koje zapravo i ne poznaje. Jedna djevojčica je žrtva nasilja samo zbog toga što je odličan učenik, a druga je žrtva seksualnog zlostavljanja, jer je povjerovala čovjeku kojeg je upoznala preko Facebooka. Upoznajemo i dječaka koji je potpuno izgubio kontakt sa realnošću igrajući nasilne video-igrice.
Zbog tebe sam umro! Gdje je tata? Volim te.
Ono što se sve vrijeme provlači kroz podtekst drame jeste da njihovo okruženje nije bilo u stanju da na vrijeme prepozna i adekvatno reaguje na njihove opsesije.
U jednoj od priča, Vukova majka je otišla u inostranstvo da radi, otac je fizički radnik i veći dio dana je na poslu. Vuk je prepušten sam sebi i svoje vrijeme provodi na kompjuterskim igricama. Drugovi dolaze po njega, ali on odbija da izađe vani s njima. Oni primjećuju da je neispavan, a Vukov jezik je jezik nasilja “pucaj, ubij”… Školski psiholog poziva oca na razgovor, nakon čega on urla na Vuka i tuče ga kajišem. Zbog tebe sam umro, kaže Vuk ocu, misleći na igricu u kojoj je izgubio život, ali dirajući u najveće strahove svakog roditelja, skopčane sa odgovornošću za život koji je donio na ovaj svijet.
U drugoj priči, Neda ne izlazi, živi u virtuelnom svijetu, odbacuje prijateljice iz djetinjstva i dobija odobravanje prijatelja sa društvenih mreža koje zapravo i ne poznaje. “Gdje je tata, tata radi, tate nikad nema, Neda je sama”, mantra je koju Neda odsutno ponavlja. Danas je njen rođendan i njene objave na društvenim mrežama prikazuju ružičastu sliku njene stvarnosti.
Jedna od najpotresnijih svakako je ona o djevojčici koja se dopisuje sa muškom osobom kojoj zna samo ime, ali je uvjerena da zna sve o njemu, jer se, kako priznaje drugaricama, čuje stalno s njim i govori mu stvari koje nije rekla ni njima. Dogovorila je sastanak sa njim u nekoj mračnoj ulici i drugarice je upozoravaju da je možda u pitanju lažni profil, da ne ide sama, ali ona ih ne sluša. On joj je prvi rekao “volim te”, a njoj nedostaje ljubav u porodici, kaže im ona. Muškarac je na slikama izgledao mlađe i ona postaje svjesna da je prevarena i namamljena u zamku, ali već je kasno.
Predstava je rezultat višemjesečnog stvaralačkog procesa mladih glumaca, polaznika Dramske scene SPКD „Prosvjeta“ Prnjavor, i njihove mentorke, Brankice Radonjić, višestruko nagrađivanog pedagoga i režisera, sa 17-ogodišnjim iskustvom u radu sa djecom i mladima u promociji dramskog metoda.
Nastala je u okviru projekta „Mladi kao snaga promjene u svojim lokalnim zajednicama“ IN fondacije.
Brankica objašnjava da je, u slučajevima koje su predstavili, opsesija virtuelnim svijetom izmakla kontroli. Kao neko ko radi u osnovnoj školi, kaže da je takvih situacija bilo i među njenim učenicima. “Sve priče su vrlo realistične i pokazuju gdje bezazlena igra na telefonu, na društvenim mrežama možda da ih odvede. Djeca ne mogu sama sebi pomoći, jer nemaju mehanizme da se odbrane, i roditelji moraju znati šta njihovo dijete radi, koji je njegov sistem vrijednosti. Oni misle da, ako je dijete pored njih, da je sigurno, ali ako ne znaju šta dijete radi na mrežama, onda to može biti veoma opasno.”
“Instagram ne voli suzice, idemo jedan osmijeh, selfi, hajde slikaj me, lajk, lajk…”
“Željeli smo da progovorimo o jednom velikom problem, da mladi ljudi kažu kako doživljavaju pritisak društvenih mreža i da ponudimo neka rješenja. Nakon što odigramo predstavu, otvaramo diskusiju sa publikom, da vidimo da li su prepoznali pogrešne izbore likova koje tumače naši glumci, gdje su pogriješili, šta je trebalo da urade drugačije i da oni onda odigraju alternativno rješenje”, kazala je Brankica Radonjić.
U razgovoru sa publikom, na kraju predstave, mladi glumci i njihova mentorka, dobili su potvrdu da se radi o veoma realnom scenariju, te da je važno baviti se ovim temama. Uz čestitke na odlično osmišljenoj predstavi i veoma uvjerljivoj izvedbi, gledaoci su rado dijelili svoja razmišljanja i osjećanja:
- Slučajevi nasilja među vršnjacima zaista su česti. Živimo s tim, ali to ne primjećujemo. Treba više da se bavimo ovim temama.
- Mladi gumci su to donijeli veoma stvarno, imam tinejdžera, poznate su mi ove scene, neke sam i lično proživio, ne ove krajnosti.
- Ovo treba da pogleda široka publika. Ovo jesu krajnosti, ali mi smo vrlo blizu tih krajnosti.
- Još me jeza drži, osjećala sam se dijelom kriva.
- Osjećam se loše, ali to umjetnost i treba da nam radi.
- Nije brutalno, to je svakodnevnica.
Predstava je s razlogom brutalna, pojašnjava Brankica. “Znali smo da, ako budemo blagi, ako bude happy end, da nikoga nećemo uzdrmati. Namjerno smo malo pretjerali, da vi osjetite neprijatnost, jer na ovaj način edukujemo publiku šta treba uraditi u svakoj situaciji. Snaga drame je u tome što prolazimo katarzu, tako da smo namjerno išli na to da uzburkamo emocije publike, jer to djeluje jače na nas i ostaje duže urezano u našu svijest. Predstava je prvenstveno namijenjena mladima, tako da oni sve to proživljavaju kroz predstavu, pa ovaj dramski metod djeluje terapijski“, objasnila je režiserka predstave To nisam ja.
Brankica je pozvala na buđenje, ne samo mlade, nego i njihove roditelje, prosvjetne radnike i cijelo društvo, koje na vrijeme treba da prepozna virtuelne opasnosti sa kojima odrastaju djeca danas. “Nemojte da žmirite i pravite se da se to negdje drugo dešava, hiljade mladih ljudi neće ostvariti svoj potencijal, jer će ih odvući društvene mreže”, upozorila je Brankica.
Do sada je predstava izvedena u Prnjavoru, Derventi, Čelincu te u dva navrata u Banjaluci. Mladi glumci raspoloženi su da igraju u svakoj školi u koju ih pozovu, kako bi važne poruke njihove predstave doprle do što šire publike.
“To nisam ja” je vapaj cijele jedne generacije koja se suočava sa izazovima i iskušenjima daleko snažnijim od onih sa kojima su se suočavali njihovi roditelji. Djeca i mladi ljudi ne mogu se sami oduprijeti hipnotičkoj snazi virtuelnog prostora, koji ih usisava kao vrtlog. Mi smo ti koji treba da im u tome pomognu, a mi za to, čini se, nemamo dovoljno vremena, strpljenja ili snage.
