Spasovdan je jedan od deset praznika koji je posvećen Isusu Hristu i uvijek se slavi četvrtkom.
Prema hrišćanskom vjerovanju, Hristos je vaskrsenjem pokazao da je jači od smrti i 40 dana kasnije njegovi su se učenici nalazili za trpezom.
Tog dana im se Hristos ponovo javio i rekao: “Idite po svemu svijetu i propovijedajte Jevanđelje svakom stvorenju. Ko povjeruje i krsti se, biće spasen, a ko ne povjeruje biće osuđen”. Da bi u tome uspjeli, Hristos im je obećao Duha utješitelja i zapovjedio da do silaska Duha Svetoga ne izlaze iz Jerusalima. Tako su mogli prenijeti Hristovu vjeru u svijet i time ljude spasavati u vjeri – odatle naziv Spasovdan.
Podignutih ruku Hristos je učenike i blagoslovio nakon čega se počeo uznositi na nebo, čime se, završivši djelo spasenja, vratio Bogu na nebesima.
Na večernjoj službi, koja se služi u srijedu uoči Vaznesenja, vrši se u skladu sa crkvenim tipikom, takozvano odanije Pashe, neka vrsta opraštanja sa Vaskrsom.
Spasovdan je slava manastira Visoki Dečani, Beograda, Banjaluke, Nevesinja i Istočnog Novog Sarajeva.
Koliki je značaj Spasovdana govori podatak da je najstariji istorijsko-pravni dokument srpske srednjovjekovne države – Dušanov zakonik obnarodovan baš na Spasovdan 1349. godine.
Prema narodnom vjerovanju Spasovdan može da spasi kuću od nevolje, a djecu od bolesti. Stoga ne radi se nikakav težak posao.
Mnogi lijepi običaji se vezuju za Spasovdan, a sačuvani su još iz predhrišćanskih vremena.
Bio je praznik ratara i stočara. Prema vjerovanju, na ovaj dan, gromovnik Perun, tukao je gromovima i gradom usjeve, a božanstvo Spas je, uz pomoć žitnog klasa u ruci, spasavalo usjeve. Zato je ponegdje ostao običaj da se za Spasovdan obavezno kolje jagnje, kao žrtva svecu.
Krst je sastavni dio Spasovdanskog rituala. Narod u nekim krajevima još uvijek vjeruje da na Spasovdan svako obavezno treba da od leskovih grančica napravi krstić. On se onda stavlja na livade, njive ili na krovove kuća, svuda gdje je potrebna zaštita od demona i loših čini. Stari su vjerovali da će upravo ovi krstići da sačuvaju od zla preko cijele godine one koji su ih napravili.
Prije zore, na Spasovdan Krstonoše pohode zapise – osveštana stabla, najčešće hrastove ili neke voćke, mahom divlje kruške. Noseći barjake i krst, narod stiže pod stablo zapisa, kiteći ga vijencima cvijeća i darujući raznim đakonijama.
Zapisano je da je jednom domaćinu kraj Topole, koji je odsjekao zapis na svojoj njivi u namjeri da ga isječe za kapiju, grom udario u dvorište gdje je ležao posječeni zapis, baš kada je ženio sina, i rastjerao svatove.
Na Spasovdan se izjutra ne jede ništa dok se ne okuse jagode.
Ponegdje se čak i vjerovalo da ne valja okusiti novo voće ako su nekom djeca umirala, dok najprije ne razdijele sirotinji od tog novog voća za dušu svoje djece, jer će, u suprotnom, na onom svijetu djeca ostati bez tog obroka i grišće svoje prste umjesto obroka, govoreći da su im ga roditelji pojeli.
Za Spasovdan kao krsnu slavu klalo se jagnje i spremala se cicvara. Inače, naši stari nisu pili mlijeko od od Nove godine do Spasovdana, a vjerovali su da na Spasovdan muškarci ne valja da se briju, žene da se umivaju a djeca da se kupaju pa to nisu tog dana ni činili.
Na Spasovdan nikako ne valja spavati preko dana da se ne bi dremalo čitave godine.
Na taj dan bogatiji su poslije odlaska u crkvu pozivali goste na ručak, a manje imućni su nastavljali druženje ispred crkve gdje se narod okupljao i veselio.
Bio je i običaj da se na Spasovdan, prije sunca, kupa u rijeci ili moru.
Na Spasovdan, vjerovalo se u Šumadiji, u zoru se mogu vidjeti vampiri.
(Agencije)
