Odlazak maratonca Željka Petrovića na Olimpijske igre u Sidnej bio je pravo malo čudo, a na odličnom putu da stignu oca, vrlo vjerovatno i prestignu, su njegovi sinovi Nikola i Dražen.
Nikola (18) krenuo je očevim stopama, pa je praktično prohodao na atletskoj stazi, dok je Draženov (16) najbolji drug reket kojim polako krči put ka samom vrhu Evrope. Prilikom naše posjete zatekli smo ih u porodičnoj štampariji, a supružnicima Željku i Slađani pomagali su nasljednici koji i pored svih obaveza uvijek nađu vremena da priteknu u pomoć jer tako su, kažu, navikli od malih nogu. Porodica je preduslov za bilo kakav uspjeh, posebno u individualnim sportovima. Pravi primjer su Đokovići i Kostelići, ali i Majdovi koji su mnogim odricanjima iznjedrili svjetskog šampiona u džudu.
– Ove godine sigurno nijedna porodica u BiH nema titula prvaka kao njih dvojica, tako da smo na odličnom putu da budemo jedna od vodećih sportskih porodica na ovim prostorima – započeo je priču Željko.
Njegov pelcer brzo se primio kod sinova koje je od malih nogu zarazio svakodnevnom borbom sa štopericom i samim sobom. Sport je bio svuda oko njih, pa su i na televiziji umjesto crtaća gledali bilo šta što ima veze sa sportom.
Obojici je, logično, atletika bila prvi izbor, s tim što se Dražen otisnuo u tenisere i to, kako to obično biva u ovakvim pričama, prilično slučajno.
– Reket sam prvi put uzeo u ruke u Francuskoj, kada smo bili u posjeti kod ujaka. Dobro mi je išlo, pa sam počeo da treniram čim sam se vratio u Prnjavor – prisjeća se Dražen početaka.
Prvi ozbiljniji rezultati došli su izborom za najboljeg igrača u BiH do deset godina. Prethodna sezona, koju je u uzrastu igrača do 16 godina završio na sedmom mjestu evropske rang-liste, bila mu je najbolja do sada, a kao najveći uspjesi izdvajaju se plasman na završnicu Tenis Evropa mastersa, finale turnira u Barseloni, te titule u Lošinju i Zenici, uz finala u Sarajevu i Čakovcu. Ni dosadašnji put nije bio posut cvijećem, jer je mladi teniser Olimpa zbog nedostatka uslova u rodnom gradu pet puta sedmično putovao u Banjaluku na treninge. Po završetku osnovne upisao je srednju Ekonomsku školu u gradu na Vrbasu pa mu je sada mnogo lakše da uskladi obaveze.
– Odlično sarađujem sa trenerom Bojanom Mičićem, radimo već pet ili šest godina i znamo se u dušu, tako da smo dobitna kombinacija. Ispred nas je državno prvenstvo, dva ITF turnira, pa dva turnira u Širokom Brijegu. Poslije toga putujem u tenisku akademiju Nikole Pilića, gdje ću trenirati desetak dana – otkriva kratkoročne planove.
Vrhunski rezultati ne zaobilaze ni Nikolu, jer je prošle godine bio četvorostruki prvak BiH – u krosu na pet kilometara, deset kilometara na ulici, te pet na stazi za starije juniore i tri za mlađe juniore.
– Mislim da su mi tatini uspjesi stvorili još veći motiv. Nadam se da ću doći do neke medalje na Balkanskom prvenstvu. Dražen i ja smo velika podrška jedan drugom. Za vrijeme takmičenja smo u kontaktu, a, naravno, nijedno ne može proći a da se odmah poslije ne čujemo – poručio je Nikola.
San svakog sportiste, pa i braće Petrović, je nastup na Olimpijskim igrama. O tome im otac priča iz prve ruke, a koliko je bio uporan, najbolje svjedoči pomalo nevjerovatna priča iz Sidneja.
– Prije početka takmičenja sportisti su dobijali vakcinu protiv gripa, ali to nije bio slučaj sa nama iz BiH jer je vakcina koštala 200 evra… Dva dana prije maratona počela je da me hvata temperatura, a dan prije imao sam 39 stepeni. Doktor mi je zabranio da se takmičim, a ja sam tražio od njega papir da potpišem da ću trčati na svoju odgovornost. Rekao je da to što tražim nije normalno, ali se nisam obazirao. Na kraju sam uspio da istrčim, iako je to bilo jedno od mojih lošijih vremena. Ipak, završio sam na 76. mjestu od 120 takmičara, što je bilo i više nego dobro s obzirom na sve okolnosti – ispričao je Željko.
Pomalo je tužan što atletičari u Prnjavoru nemaju dobre uslove i što su rezultati na dugim prugama u cijelom regionu iz godine u godinu lošiji. Kao primjer za to naveo je svoj rekord u maratonu koji iznosi 2:17,13, dok je prošlogodišnji pobjednik Beogradskog maratona bio sporiji za dvadesetak minuta.
– Nemamo uslove u Prnjavoru, nemamo atletskog stadiona, ne možemo da treniramo ništa od tehničkih disciplina, a uglavnom radimo na ulici i njivama. U poređenju s tim, postižemo vrhunske rezultate. Danas mladi ljudi, nažalost, nisu spremni na veliki rad i odricanje, više su posvećeni telefonima i računarima – zaključio je Petrović.
Nikola i Dražen definitivno imaju od koga da nauče prave vrijednosti potrebne da u dogledno vrijeme postanu vrhunski u svojim sportovima, bez obzira na otežavajuće okolnosti koje su im samo motiv više.
Uspješan i kao atletičar
Zapažene rezultate u atletici imao je i Dražen, za kojeg je vezana i jedna zanimljivost.
– On je u jednom trenutku bio prvak BiH u tenisu i na stazi na 600 metara u zvaničnom prvenstvu u atletici. Mislim da nikom nešto slično do sada nije pošlo za rukom – rekao je Željko Petrović.
Dobra organizacija
Život sa sportistima nije uvijek jednostavan, što najbolje zna Željkova supruga i Draženova i Nikolina majka Slađana, koja se svojevremeno bavila karateom.
– Nije baš jednostavno ispraćati ih i dočekivati svako malo, ali sve se prevaziđe uz dogovor i međusobno uvažavanje – rekla je Slađana.
Nedostatak novca
Najveću glavobolju Petrovićima, logično, zadaju finansije.
– Dražen je prošle godine imao podršku Ministarstva porodice, omladine i sporta, a doskorašnji predsjednik RS Milorad Dodik platio je avionske karte za odlazak na Evropsko prvenstvo u Moskvu. Načelnik Prnjavora Darko Tomaš obećao je da će u narednom periodu još ozbiljnije pomoći Draženov teniski razvoj. Ipak, najveći dio snosimo sami, nekako se borimo i ne planiramo da odustanemo – rekao je Željko Petrović.
(Glas Srpske)
