Pet godina bilo je potrebno Vanji Stjepanović (32) iz Doboja da odnjeguje svoju gustu, kvalitetnu kosu, a nakon nekoliko poteza makazama ista je postala materijal u vlasuljarskoj radnji u Tuzli, gdje će od nje nastati perika za djecu koja su izgubila kosu.
Vanja je, naime, svoju prirodnu kosu ošišala na četiri centimetra dužine, kako bi 30 centimetara donirala.
“Ideja postoji oko 10 godina, ali sam se u tom periodu farbala i – onda sam odlučila prije pet godina, poslije drugog poroda. Ošišala sam se, išišala to farbano i pustila je, eto, pet godina da raste. Naravno, šišala sam vrhove i sada je ona došla na tu dužinu kada je mogla da ispuni tih 30 centimetara da je doniram. Mogla sam da je prodam, ali nije mi to bilo to. Igrom slučaja sam počela da radim u Crvenom krstu, pa sam više puta imala priliku da vidim koliko je to djeci potrebno”, kaže Vanja.
Njoj su promakle dvije prilike da kosu donira na akcijama održanim u Banjaluci i Tuzli, ali je sasvim slučajno u kozmetičkom salonu u Doboju otkrila da to može učiniti i u ovom gradu.
“Ja sam znala da ona želi da se šiša i donira tu kosu. Klijentica koju sam ja radila je rekla da zna frizerku koja to radi, u saradnji sa kućom iz Tuzle koja se bavi izradom perika za djecu oboljelu od malignih oboljenja. Pitala je Vanju da li želi da je pozove, ona je rekla da može i, eto, tako se to sve u stvari desilo”, priča Aida Buljubašić, vlasnica kozmetičkog salona i Vanjina poznanica.
U frizerski salon Dragane Ristić Vanja je stigla jednog jutra spremna za šišanje.
“Kosa prvenstveno mora biti prirodna i nebojena za pravljenje perika za djecu oboljelu uglavnom od karcinoma. Vanjina kosa je zdrava, i u tom slučaju je došla u obzir da može biti za donaciju. Dužina je odgovarajuća, obično treba oko 30 centimetara ili duža za te perike. Pošto imam dugogodišnje iskustvo mene to nije ništa iznenadilo jer se to često dešava, ali ne baš u te svrhe. Obično se ošišaju iz nekih modnih razloga, a Vanja je bila jedinstvena zato što je to željela donirati”, kazala je Ristićeva.
Ljudi iz Vanjine okoline su bili iznenađeni njenim novim izgledom, pozitivni komentari su pljuštali, a drugarice sa kojima svaki dan trenira su vrištale od iznenađenja.
“Smatram da ona ne bi bila bogata da je prodala tu kosu, a ovako se mnogo bolje osjeća jer zna da je pomogla nekome ko je stvarno u potrebi”, rekla je Aida.
Nas je ipak najviše zanimalo kako je reagovala njena porodica, djeca i suprug.
“Konsultovala sam se s njim prije šišanja. Imala sam ja nekad ovako kratku kosu, zna kako mi stoji, a oduševio ga je razlog šišanja. Sara je prvo plakala jer ona samo želi da ima dugu kosu, i onda sam joj rekla da će imati najdužu kosu u kući. Lazar je to prihvatio sjajno, imamo sada istu frizuru”, kaže uz osmijeh Vanja.
Ona nije prva koja je u Doboju donirala kosu, ističe frizerka Dragana. To su činile žene prije nje, uglavnom iz medicinskih razloga, a na naše pitanje da li su imali slučajeva da se dugokosi muškarci odluče na radikalno šišanje, iskusna frizerka odgovara:
“Jesmo, ali to je bilo u komercijalne svrhe. Oni su prodavali kosu. Jedan momak je kupio gitaru za svoju kosu”.
