Osječenica, planina kod Petrovca 1795 mnv bila je možda do sada neopravdano zaobilažena u našem nekom rasporedu planinarenja. Išlo se svuda, ali tamo nikako. Iz tog razloga i relativne blizine odlučeno je da se i ona posjeti, a i priče drugih planinara dodatno nas motivišu za tu akciju. Omladinska sekcija, malo pojačana sa par starijih planinara zajedno sa ekipom iz Stanara ( koja je s nama od početka i istinski aktivna) po prvi put organizovano krenu na Osječenicu. Čitajući razne putašestvije planinara može se pročitati često ono: „Sunce nas je obasjalo svojim zracima“, „Sunce je probijalo svoje zrake kroz oblake“, „Pogled koji ostavlja bez daha“ , „Priroda nas je počastila svojim…….“.
E sad nešto malo drugačije, ali o tome kasnije. Organizovala se ekipa od 18 planinara tog 10. oktobra 2020. godine i u zakazano vrijeme u 05:00 sati ujutro spremna došla na zborno mjesto. Vremenska prognoza skoro pa idelana osim malo vjetra na samom vrhu, ali koji ne bi trebao da pravi probleme. Kao i obično o svemu se informisalo: stazi, dužini, mogućim opasnostima, kontaktirali drugara iz Petrovca koji će nas dočekati i odvesti do polazne tačke, kao i dati dodatne informacije, ali na sam uspon zbog svojih obaveza taj dan neće ići. Vrijeme i plan ture isplanirali kako treba, te u Petrovac stižemo oko 08:30, što je jako dobro „prolazno vrijeme“ s obzirom da nema još puno da se vozi jer se ide iz mjesta Kolunić i još nekih 8-10 km nam je ostalo do polazne tačke uspona. Odlično, razmišljamo imaćemo vremena za sve, lagan uspon, malo duži boravak na vhu ( lijep je iskreno) i rano se spustiti opet u dolinu. Drugar kaže da je sa sinom prije 3 sedmice bio gore i da je izašao za dva sata. Neki iz Bužima izašli za 45 minuta, a iz Banjaluke sa 1h i 15 min, tako čavrljamo mi o tome i drugar nam pokazuje slike sa staze kao dodatna objašnjenja.
Ide to otprilike ovako: Drugar nas vodi iz Kolunića do polazne tačke, tako je pao dogovor. „Šumski odjel broj 39 (nema greške), tu je kućica, odatle se ide markiranom stazom ka vrhu. Imaju dva puta, obilježena. Jedan je tzv. „stara staza“ tu nemojte ići već se njome vratite uštedjećete jedno pola sata pri spustu. Ona je strma. Idite desno na „serpentine“ sporije se ide ali malo je lakša. Kad dođete gore tj. izađete iz šume vidjećete onu željeznu oznaku na kojoj piše Osječenica, tu se svi slikaju. Odatle ima put desno na „sajle“ tu ne idemo već idemo put lijevo kroz „kleku“. Poslije je put magistrala i ako šta treba zovite za ne daj Bože“.
Razmišljamo, dobro je da izađemo za ta dva sata, idemo laganica i sve super. Drugar sa autom ide ispred nas, stižemo brzo u Kolunić, prelazimo na makadam i tu nastaje igranka:
Izazov 1.
Uzak put, neokrčen i vozač ne može proći sa minibusom jer će svog da ga izgrebe, a s njim se ide po evropske zemlje da radnici se voze. Ne smije da se izgrebe i to je to. Kud ne ponesošmo sa sobom one naše sprave za krčidbu, trimer marke Stihl 350 zemlju grize, 55 za lijepo ravnanje, motorke male i velike, a sikirica i mačeta da opremimo vod vojske. Sad bi to raskrčili u ovoj zemlji čuvenih sjekača drveta i pokazali kako se to radi i održava samo da prođemo. Sad možeš samo sebi gunđati u bradu i to je to. Zar da se vratimo, kad smo već tu.
Možda nas Osječenica kažnjava i testira što joj ranije u pohode nismo došli, a u komšiluku joj bili.
Sjetišmo se legendarnog filma „Ko to tamo peva“ i one čuvene „Ovuda dalje nećeš moći“. Drugar odmakeo autom, za koji minut zove telefonom da vidi gdje smo. Vrati se kad ču šta je i sada ide plan B. Zove svog drugara da nas uputi na polaznu tačku, ali sada sa Oštrelja, koji je duži, ali nema veze, polazna tačka je ista samo sa druge strane. To duže je još nekih 30 kilometara. Razmijenimo brojeve sa novim kontaktom, čujemo se s njim i kreći za Oštrelj, a vrh Osječenice se vidi iz Kolunića, gotovo na dohvat ruke.
Izazov 2.
Stado od 20 krava na putu, obići se ne može, tjera ih mlađano čobanče na ispašu. I tako mi dobrih 30 minuta putujemo kravljim hodom i smijeh već počinje. Gegaju one ispred nas tako, mlataraju repom lagano, ponekad se okrenu, nehajno pogledaju „metalnu kočiju“, malo na put izbalegaju i svojim tempom nastave. Šta njih briga za nas. Njima je do njihovog posla.
Stižemo na Oštrelj, dočekuje nas novi drugar i lijepo nam objasni put. Ovdje skrećete desno, idete jedno 16 kilometara makadamom, dolazite na ogroman parking gdje šumarija okreće kamione, tu skrećete desno na jedan uži put i 7 kilometara odatle je vaša polazna tačka. „Odlično“ još oko 23 kilometra, samo ne znamo kakvog puta, ali još smo u „valuti“ vremena uspona. Okrenu se vozilica na put, a on takav da se vozi „prva – kuplung – druga – kuplung – prva“. Mora se vozilica čuvati. Ta 23 km putujemo još sat vremena. Kad bismo na jedno kilometar od cilja ispriječi nam se posječeno drvo na putu. Izlaz iz vozilice i zakreći drvo da vozilica prođe. Prođe vozilica ali za jedno 500 metara opet stade na neko proširenje pogodno za parking.
Odavde se više ne može i eto opet scene iz gore pomenutog filma. Nema veze tih 500 metara, nikakav problem. Izlazimo i krećemo lagano, čisto da se ,,otkočimo”. Stižemo na to pominjano mjesto, markacije vode odozdo i gore, ali postoji i put desno obilježen markacijom i strelicom „Via Dinarica“ ( planinari znaju šta je) sa natpisom Osječenica i onim čikom sa rancem.
Izazov 3.
Došli na polaznu tačku sa suprotne strane, u principu nije problem, ali nismo imali informaciju za tu markaciju „Via Dinarica“ koja pokazuje desno misleći da je to put za one pominjane „serpentine“ i da ne idemo pravo već da se tim putem vratimo. Krenemo desno, očekujući planinarske markacije dalje, ali njih nema. Samo neki natpis na plastičnom poklopcu od kante zakucan na drvo koji pokazuje pravac za neku pećinu. Brzo skontamo da idemo ponovo za Kolunić, izvidnica naša potvrdi to i okrenemo nazad. Ta markacija nas odvede malo „u stranu“ nekih 500 metara. Opet nije problem, možemo pješačiti. Okreni kolonu i rikverc na markaciju za gore. Vratimo se mi sada na one prave markacije, okrugle. Ajd što se mi malo zeznušmo, nego zeznuše se još dvojica iz Bihaća koje sretosmo taj dan na planini. Poslije su oni rondali za tu markaciju i skinuli je te okrenuli u pravom smjeru. Bilo je baš onako smiješno kako rondaju. Konačno dolazimo do one kućice i prave polazne tačke, ali tu je jedno malo iznenađenje danas za nas.
Piše ,,Osječenica” 1,5 km, 2 sata hoda. Malo se češemo po glavi. Obično se planinom ide 3-4 kilometra na sat, nekad malo sporije, ali ovde piše da se kilometar i po ide dva sata. Mora da je strmo. Kako god bilo i šta god da piše idemo mi lagano gore iako je sada 12:30h imamo vremena za uspon i spust za dana iako je plan bilo da se vratimo do 13:00h. Zbog „okoloplaninskog putašestvija“ malo izađosmo iz „valute“ vremena. Staza markirana dobro i ubrzo se stiže do dijela gdje se put račva na put „stara staza“ i „serpentine“. E tu smo majčin sine, mislimo. Znači mi bi trebali na „serpentine“ lakše ali duže, a na „stara staza“ brže ali teže. Tu sad odluku donosi „valuta“ vremena i ona informacija o trajanju uspona. Koliko god da je strmo i teško idemo težim putem gore.
Odmaraćemo koliko treba. Uf kako je bilo po još vlažnoj stazi, po nagibu od povremeno i 45 stepeni penjati. Idu Bišćani ispred nas. Gdje stanu oni stanemo i mi da odmorimo. „Može li“? ,pitaju. „Može“, odgovaramo. Poslije samo zamijenimo pitanja. Na momente se ide nekih 200 koraka i mora se stati da se grupa malo sabere i do zraka dođe ( „Ljepota predjela ostavlja bez daha“). Šuma je i pomalo sparno ( „Da sada hoće sunce, da probije malo svojih zraka kroz guste krošnje i ubije malo sparine, a ne samo da se probija kroz oblake“). Niko se iz grupe ne žali ni na šta pored napora koji se ulaže i nepoznanice koliko još ima.
Malo pomalo izlazi se u nisko rastinje, što nam govori da je blizu izlazak na onu čistinu i tu se i dvije staze spajaju u jednu. Ona teža i ona lakša. Super, tu smo, blizu je, „valuta vremena“ dobra, još samo malo.
Izlazimo iz šume konačno, ukaza se željezna tabla „Osječenica“ gdje se svi slikaju. Put desno ide na „sajle“, put lijevo ide na „kleku“. Tim putem ćemo ići jer je za grupu sigurniji. Nadmorska visina 1660 mnv, još ostalo 135 metara visinske. Vrh se vidi i neko pita:“ Jel idemo gore“? „Da, gore idemo“, odgovaramo. „Super jupiiiii, idemo gore“! Kad se izašlo tu kod znaka, pogled je stvarno lijep, vide se sve planine okolo na kojima smo bili i gdje god pogledaš bili smo samo još na vrhu Osječenice nismo. Još malo i bićemo.
E tu se opet sjetismo onih opisa sa planine:
–„Pogled ostavlja bez daha“ – bez daha nas ostavi malo brži tempo i uspon kojim smo trebali silaziti i vrijeme na silasku uštedjeti;
-„Sunce nas obasja svojim toplim zracima“ – neće hladnim, ali vjetar šiba preko oznojenih čela pa ima se osjećaj ko da ledene iglice udaraju po glavi;
–„Zraci sunca se probijali kroz oblake koji su nas obasjavali“ – pa obasjavaju, hvala Bogu, neće se probijati kroz neprobojno.
I tako krećemo dalje. Na sam vrh izlazimo u 14:30h i dobro je. Stićiće se za dana sići. Gore nas dočeka pas iz Kolunića, popeo je i on planinu, prozvaše ga Dobra šapa, dođe sa ekipom iz Golfa 5. Raštrka se mladost po vrhu sva sretna što se uspjelo popeti i što je vedro i vidljivost daleka.
Selfi- ide, poza ova ona – ide, ali kad vjetar dune zaliježi iza kamenja ko u sceni „Užička republika“ i „Ljubin grob“ jer vjetar od 25km/h značajno snižava temperaturu vazduha na toj visini. Opet je neko na teži način učio školu – šta se sve nosi na planinu. Bilo je malo drhtavice, ali koji rezervni duks ili polar dobro je došao za pozajmiti onima koji nisu imali, a rekli su da imaju sve što treba.
Odmor koji je trajao pola sata i bi kratak nekako, završi se i valja nam sada nazad. Imali smo sreću da vidimo daleko, Petrovac u podnožju kao na dlanu, preko Drvar tj. kotlinu gdje se on nalazi, okolne i one dalje planine, sve smo vidjeli samo more i Šibenik nismo, a kažu da se i dotle vidi. Lagano nazad, pazimo dobro na silasku jer je teren zahtjevan za hodanje. Nema baš one utabane planinske staze. Pazi svako na svakoga i osjeti se ta vrsta odgovornosti u grupi.
Pazi se i gleda naš „pjetlić“ kako silazi i gdje staje. Ima onih krečnjačkih stijena koje liče na sjekiru okrenutu sa sječivom nagore. Nije dobro pasti. Samo pjetlić stalno govori: „Mogu ja, samo vi idite, idem ja“.
Hvatamo se zavjetrine u šumi brzo. Sabiramo i laganica nazad. Dolazimo na ono mjesto gdje se odlučuje hoćemo li kud smo i došli ili sada se vratiti na „serpentine“ kud je malo sporije, ali sigurno bezbijednije za grupu. Imamo još dosta vremena. Da idemo nizbrdo „starom stazom“ pola bi sišlo na dupetu, a bi li se neko pokupio usput nismo željeli ni da saznamo. Okrećemo sada lijevo, staza malo zahtjevna, mora se paziti i tu gdje se staje, ali svakako lakša.
Stižemo kod one kućice sa početka priče. Ekipa iz Bihaća i Golfa 5 prave pauzu tu. Sišli su strmijom strnom, ali odzada imaju pojedini „fleke“ od spusta, što znači išlo se na „debelo meso“.
Odlično je, svi dobro, svi veseli, svi zadovoljni, niko ni za šta ne ronda. Uz po kile šale i kilo smijeha stižemo do vozilice naše. Vozač se zabrinuo za nas , gdje smo, zvao je ali signala nema- baš nas čudi što signala nema. Krećemo, a „drajver“ kaže da mu je samo za dana iz šume izaći. Kad bi prebacio u „treću“ možda bi i izašao, ovako opet cca 23 kilometra klaj – klaj, zakreći drvo „ovuda dalje nećeš moći“ i u sam sumrak stižemo na Oštrelj.
„Gdje se pravi pauza“?, pita svita. Manjača majka, kafana u Sitnici, baš nam se pije kafa. Ide vozilica sada, asfalt jede. Radost uspjeha, uspjeh mladosti i Osječenica koja nas je malo testirala. Nismo bili sticajem okolnosti u „vinklu“ ali svakako se opet vidimo na onom zimskom usponu na Osječenici. Možda vidimo more. Znamo sada šta i gdje nas čeka.
Tekst: Aleksandar Garić
Fotografije: Brankica Ćelić
Gordana Garić
Uroš Šušak
/prnjavorlive.info/
