Zavarivanje, šarafljenje i poliranje automobila do visokog sjaja – za mnoge mladiće u Njemačkoj ne postoji ljepši posao od automehatroničara. No, školovanje za to zvanje je danas puno zahtjevnija nego što je bila ranije.
Autokuća Gramsamer smještena je oko 25 kilometara istočno od Münchena u Erdinger Moosu. U idiličnom okruženju livada i polja smještena je savremena radionica s benzinskom pumpom i prodajnim centrom na rubu malog mjesta Neufinsinga. Njezin vlasnik Manfred Leonhard Gramsamer zapošljava oko 20 radnika, među njima šest naučnika. On nema problema s podmlatkom, jer je posao automehatroničara za mlade Nijemce zanimanje iz snova.
Oko 19.000 mladih ljudi svake godine odlučuju se za to zvanje. Manfred Leonhard Gramsamer mogao bi svoje šegrte birati među najboljim učenicima. Međutim, on postavlja druge prioritete: “Onaj tko dođe kod mene ne mora imati dobre ocjene, ali mora biti motivisan i znatiželjan.” Uzima samo one koji su već u njegovoj firmi odradili praksu i koji dokazali da zaista žele izučiti zanimanje mehatroničara.
Dobre šanse za čovjeka s Kariba
29-godišnji Will de Siena iz Dominikanske Republike to je učinio. Prije dvije godine došao je praktično bez znanja njemačkog jezika u autokuću Grausamer. Htio bih biti “eine Schraube” (u prijevodu: vijak, op.red.), rekao je Latinoamerikanac svom nadređenom. Ali ovaj shvatio što mladić želi reći: “ein Schrauber”, onaj tko “šarafi” automobile, dakle, mehaničar. Tačnije: mehatroničar. Gramsamer je dečku iz Dominikanske Republike dao šansu – i nikada zbog toga nije požalio. Kada Will završi s školovanjem, postaće prvi ili drugi poslovođa radionice. Zavisno o tome koliko dugo se naučnici nastave obrazovati po završetku šegrtovanja, koje ispite polože i koliko se dalje specijalizuju, naprimjer za teretna vozila, motocikle, karoseriju ili elektroniku na kontrolnoj tabli, mogu s ovim zvanjem jako dobro zarađivati, kaže Gramsamer – i do 5.000 evra mjesečno. Marljivost, tačnost i susretljivost najvažnije su pretpostavka za to.
Više od šarafljenja i zavarivanja
Naučnici bi se trebali razumjeti i u tehniku i računare. Jer više nije dovoljno samo znati izvesti mehaničarske radove, naprimjer, zavariti auspuh ili namontirati nove zamjenske dijelove. Treba znati i kako funkcioniše elektronika automobila, kako se ona može popraviti, uz pomoć računara obrađivati informacijske signale, znati ispitati ispravnost elektronskih dijelova i zamijeniti ih. Zbog toga je prije 13 godina odlučeno da se školovanje za ovo zvanje reformiše te da se posebna školovanja za automehaničara i autoelektričara objedine. Tako je nastalo zvanje automehatroničara.
A da je ono sve složenije i da se nikada ne izuči do kraja, potvrđuje i šef radionice Alexander Brychcy. On upravo ispituje rad jednog starog brodskog motora koji mora biti popravljen bez pomoći kompjutera. Pušta ga da radi punom parom pa gusti oblaci izduvnih gasova ispunjavaju radionicu. “Izlazi i svakakva prljavština. Ali pravi automehaničar ima benzin u krvi i on to voli”, priča kroz smijeh.
/DW/
