Na dvanaestu godišnjicu nezavisnosti, stečene na referendumu održanom 21. maja 2006. godine, svi parametri koji čine jednu državu — teritorija, stanovništvo i suverenost — ukazuju da je država Crna Gora sve slabija.
Ovo u intervjuu za Sputnik tvrdi Aleksandar Aleksić, bivši gradonačelnik Cetinja i geopolitički analitičar.
Intervju prenosimo bez uredničke intervencije.
Kakav je položaj Crne Gore 12 godina od sticanja nezavisnosti?
— Crna Gora se nalazi u položaju koji najbolje može da odredi sintagma „Republika Titograd“. Kontinuitet razaranja svih vrijednosti, podijeljenost društva, organizovani kriminal i korupcija predstavljaju osnovne alate kojima američka ambasada upravlja svojom tvorevinom. Glave koje se kotrljaju ulicama postale su „najnormalniji“ prizori sa naslovnih strana medija koje kontrolišu dvije porodice. Jedna porodica je zadužena da upravlja ljudskim resursima, kvaziinstitucijama i ogromnim procentom tokova novca, a druga da ruši bilo kakvu organizacionu mogućnost stvaranja alternative postojećem sistemu koji bi mogao da poruši „Republiku Titograd“ i oslobodi Crnu Goru. Naravno, druga porodica to radi uz interes, u mnogo manjem, ali za nesrećne crnogorske prilike jako velikom vlasničkom učešću u tržištu kapitala. Jedna bez druge ne mogu politički da opstanu. Hapšenja i sudski procesi služe da se sa vinovnicima pljački, razaranja, ubistava, pregovara o njihovoj nekažnjivosti. Zločinci i lopovi znaju sudsku praksu. Oni u svojim radnjama polaze od tog znanja. A to je isti čvor u koji je svezano društvo još od kraja Drugog svjetskog rata.
Da li je Crna Gora sada više ili manje suverena u odnosu na 2006. godinu?
— Kada govorimo o bilo kojoj državi, onda je dovoljno zagledati se samo u tri njene komponente: stanovništvo, teritoriju i suverenost. Svi parametri pokazuju da je u svim ovim komponentama država sve slabija. Stanovništvo izumire, postaje sve starije, visokoobrazovani masovno odlaze, porodica se, kao osnovna komponenta društva sposobna da ga obnovi — razbija. Stanovništvom se upravlja tako što se ne proizvodi gotovo ništa. Izvoz je u ekonomskom smislu omča oko vrata „Republike Titograd“. Spoljni dug od 2006. do danas porastao je za više od 400 odsto. Masovna nezaposlenost stvara ogroman pritisak, posebno među visoko obrazovanim mladim ljudima, koji umjesto da rade i stvaraju za svoje porodice, žive od penzija svojih roditelja. Teritorija je uređena na način da u susjednim državama postoje snažne političke grupacije koje osporavaju granicu, sa Hrvatskom na Prevlaci, sa Bosnom i Hercegovinom na Sutorini, a sa Srbijom granicu osporava — Amerika (imajući u vidu da je Kosovo njeno čedo). Uz sve ovo valja sačekati da vidimo da li će Ambasada SAD odlučiti da se i ove godine izbor za mis Albanije održi u Ulcinju. Suverenost vlasti u nekoj državi ogleda se u njenoj suprematiji prema svim drugim vlastima unutar te države, kao i u nezavisnosti pri obavljanju svoje interne misije i svoje funkcije u međunarodnoj areni. Suverena vlast države je izvorna — originalna, i ne izvodi se ni iz kakve druge vlasti. U našoj maloj domovini od države veću vlast ima ulica, još veću vlast ima NATO, a najveću vlast imaju neznanje, podlost i slabosti njene kvazielite ogrezle u nepotizmu. Zemljom upravlja NATO, a političke kornjače koje učestvuju u izbornom teatru samo su paravan iza koga se skriva vrhovna moć u regionu.
Koliko je Crna Gora samostalna u vođenju svoje spoljne politike?
— Zemlja čijim ministarstvima sile upravlja NATO, koja ne kontroliše kopno, nebo i teritorijalne vode, koja nema strateške dokumente kojima će na svoje čelo dovesti najpametnije i najbolje među sobom, ne može mirno gledati u budućnost. Takva država ne može biti samostalna ni u vođenju svoje spoljne politike. Možda je odgovor na ovo pitanje najbolje dao Ramuš Haradinaj u intervjuu s početka aprila ove godine, kada je saopštio: „Kada je spoljna politika u pitanju, Kosovo je dio kluba zemalja koji predvodi Amerika. Nama to nije problem da priznamo, nemamo ni vremena da se bavimo problemima u svijetu“. „Republika Titograd“ je dio istog tog „kluba“, ona nema spoljnu politiku, i sve njene spoljnopolitičke odluke donosi isključivo Amerika u sopstvenom interesu.
Proteklih nedelja u crnogorskoj javnosti je bilo dosta spekulacija o eventualnoj normalizaciji odnosa Crne Gore i Rusije, nakon što je Đukanović izjavio da je spreman na taj korak. Koliko je realan taj scenario? Recimo, američki analitičar Danijel Server kaže da „sumnja da je to moguće“?
— Danijel Server je zasuo političku kanticu vode kako bi ugasio sitne „požare“ koji se prethodnih mjeseci sporadično pojavljuju po Balkanu. Valja uvijek imati na umu da on šalje ozbiljne signale i smjernice o našem regionu u kontekstu američkih planova. Sjetite se samo kada je 2015. ugostio današnjeg predsjednika Srbije na američkom Univerzitetu „Džon Hopkins“, kada mu je saopštio da, citiram: „Srbija mora da promijeni neutralni stav koji trenutno zastupa ukoliko želi da napreduje… Doći će dan kada će Srbija morati da prizna Kosovo kao nezavisnu i suverenu državu sa kojom će uspostaviti diplomatske odnose“. S druge strane, američka vojska stavila je u središte svoje nacionalne odbrambene strategije iz januara 2018. suprotstavljanje Rusiji (i Kini). Zbog toga nije prirodno da u bilo kom dijelu imperije, posebno među najslabijim karikama, dozvoli bilo kakva koketiranja baš sa Rusijom. Da bi se dogodila normalizacija odnosa između Rusije i Crne Gore potrebna je volja obije strane — Rusije i Amerike. Ja ne vidim indikatore na Balkanu koji ukazuju na taj pravac.
