Đorđe Mihailović, koji je početkom maja navršio 92 godine, više od šest decenija sam čuva i njeguje humke srpskih vojnika koji su tokom proboja Solunskog fronta u Prvom svjetskom ratu položili život na vratima otadžbine Srbije.
Na srpskom vojničkom groblju deda Đorđe i danas stražari, a svakog jutra podiže srpsku zastavu nad usnulim vojničkim pukovima.
– Služim ih kao da su živi. Čast je služiti na ovakvom mestu gde su ispod svake stope njihove kosti. I sudbine koje prenose njihovi potomci, kad iz Srbije dođu. A nema odakle ne dolaze. Donesu kakav beleg iz rodne kuće, zavičajnu rakiju, kutiju duvana. Ostanu ovde čitav dan, slušaju stihove koje im kazujem. Zaplaču, a ja im poručim: „Nije suza, deco, za ovakve junake. Vaše je da ih pamtite i ponosite se njima” – rekao je Đorđe u jednom razgovoru.
On je dodao da je poštovanje i divljenje prema junacima naslijedio od djede Save, pa oca Đure koji su prije njega čuvali zastavu srpske slave “na ovom nepreglednom polju tuge i ponosa”.
– Oni su me zavetovali da tu zastavu čvrsto držim, jer dok zastavu držiš, drži i ona tebe. To je tako u našem narodu. Mi, Mihailovići, jesmo rodom sa Grblja kod Boke Kotorske, ali smo se uvek zvali i smatrali Srbima. Ništa drugo, samo Srbi – rekao je Đorđe.
Đorđe svaki dan oko pet časova ujutru spušta se na Zejtinlik, pomoću štapa, otvara kapiju, podiže zastavu, otvara mauzolej.