Da li Đukanovića čeka ista sudbina kao Porošenka?

0
355
Ovih dana smo svjedoci žestoke antisrpske histerije, koja je kao nekakva groznica obuzela crnogorske vlasti. U napadu ovog bunila, one su usvojile tzv. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji predviđa mogućnost oduzimanja svetinja Srpske pravoslavne crkve, zbog čega hiljade vjernika svakodnevno i u sve većem broju mirnim šetnjama do svojih svetinja izražavaju nezadovoljstvo u Podgorici, Bijelom Polju, Nikšiću, Pljevljima, Beranama, Budvi, Herceg Novom, Žabljaku, Šavniku, Kotoru i drugim crnogorskim gradovima.

Iz navedenog proizilazi pitanje da li je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović upoznat sa političkom sudbinom donedavnog ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka, čijim je stopama krenuo, navodi se, između ostalog u tekstu koji prenose portali nacionalist.rs i borba.me.

Teskt prenosimo u cijelosti:

Naime, kako su to naveli veliki njemački filozofi Karla Marks i Georg Vilhelm Fridrih Hegel, istorija se jednom ponavlja kao tragedija, a drugi put kao farsa. Sa tog aspekta može se uočiti sličnost između usvajanja “Zakona o slobodi vjeroispovijesti” i Đukanovićevog zalaganja za “obnovu” nevladine organizacije poznate pod nazivom “Crnogorska pravoslavna crkva” sa slučajem tzv. Pravoslavne crkve Ukrajine.

Naime, PCU je početkom 2019. godine od Vaseljenske patrijaršije dobila tzv. tomos o autokefalnosti, čime je stvoren rascjep u pravoslavlju, s obzirom da je zbog toga odnose sa Vaseljenskom patrijaršijom faktički prekinula Ruska pravoslavna crkva, inače najuticajnija i najbrojnija među pomjesnim pravoslavnim crkvama. Pritom, PCU nije mnogo više od prazne ljušture, imajući u vidu da su njeno postojanje u cijelom pravoslavnom svijetu priznale još samo Aleksandrijska patrijaršija i Grčka pravoslavna crkva, da njenim proglašenjem nije značajnije umanjen uticaj RPC u Ukrajini, ali i da ova vjerska zajednica neće moći da imenuje svoje velikodostojnike u inostranstvu, nego će to činiti vaseljenski patrijarh. Bez obzira na to, tadašnje ukrajinske vlasti predvođene Porošenkom su dodjeljivanje autokefalnosti PCU proslavile kao svoj veliki uspjeh, da bi Porošenko samo nekoliko mjeseci kasnije, u aprilu, na predsjedničkim izborima bio razbijen od komičara Vladimira Zelenskog.

Đukanović je, sa druge strane, bio glavni sponzor nedavnog usvajanja “Zakona o slobodi vjeroispovijesti”, čija je najvažnija odredba da crnogorska država može na sebe da prepiše sve one vjerske objekte sagrađene pre 1918. godine, a za koje vjerske zajednice nemaju dokaze da su u njihovom vlasništvu, pa da onda crnogorske vlasti odluče kojoj vjerskoj zajednici će ih dati na korišćenje. Očigledno je da bi Đukanović najviše volio da to bude CPC na čelu sa raščinjenim Mirašem Dedeićem, pošto je “obnovu” ove nevladine organizacije postavio kao jedan od glavnih ciljeva na nedavno održanom Kongresu vladajuće Demokratske partije socijalista.

Možda i najveća sličnost između Đukanovića i propalog političara Po(t)rošenka jeste u tome što se iza njihovih poteza čita jasna namjera Zapada, a prije svega SAD, da zabiju klin između bratskih naroda koje je odvajkada spajalo isto porijeklo, nacionalna svijest i crkva. To je, kao što se da vidjeti, već učinjeno na primjeru Rusa i Ukrajinaca, a sada se pokušava i između Srba i Crnogoraca. Cilj je isti – proizvođenjem vještačkih podjela posijati mržnju i zakrviti rođenu braću, da bi se onda Amerikanci i njihovi saveznici pojavili kao zaštitnici “ugroženih” naroda koje navodno ugrožavaju njihovi veći “susjedi”, u ovim slučajevima Rusija i Srbija. I naravno, predstaviti Ruse i Srbe, rusku i srpsku crkvu, kao osovinu zla i glavni izvor prijetnji za svoje okruženje. Eto, to je taj model… Inače, kažu da je “hrabri” Milo, odmah pošto su otpočela mirna okupljanja i šetnje vjernika širom Crne Gore, zvao NATO da traži zaštitu. Od sopstvenog naroda, koji u miru šeta do svojih svetinja!

Postoje i druge sličnosti između Mila i Porošenka. Porošenko je jedan od najvećih ukrajinskih oligarha, poznat i kao “kralj čokolade” zbog bogatstva koje je stekao na konditorskim proizvodima. Đukanović nije bio toliko zainteresovan za čokoladu, ali jeste za duvan, a kažu da je tako stečeni kapital uložio u širok spektar privrednih djelatnosti, zbog čega nije čudno što ga smatraju gospodarom svega što leti, pliva i gmiže u Crnoj Gori. Osim toga, ne smije se izostaviti ni manjak gadljivosti prema ideologiji i ikonografiji fašističkih i nacističkih saradnika. Ona se u Porošenkovom slučaju odnosi na glorifikovanje vođe pronacističke tzv. Ukrajinske ustaničke armije iz Drugog svjetskog rata Stepana Bandere, dok se Milo posvetio oživljavanju lika i djela fašističkih ideologa i bliskih saradnika Ante Pavelića, Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije. Inače, Drljević, poznat i kao tekstopisac crnogorske himne “Oj svijetla majska zoro#, stvorio je pojam “crnogoroslavlje”, pod kojim je podrazumijevao navodni poseban oblik pravoslavlja u Crnoj Gori, sve u nastojanju da umanji značaj i uticaj Srpske crkve i Svetosavlja. Štedimlija je bio glavni ideolog i propagandista stvaranja Pavelićeve satelitske tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, a u svojim radovima je pisao o tome da bi Crnogorci, Hrvati i Albanci trebalo da se ujedine u borbi protiv Srba.

U svim navedenim sličnostima između Porošenka i Đukanovića postoji i jedna velika, iako (za sada) neostvarena opasnost. Naime, Porošenko je imao otvorenu podršku američkog faktora u borbi protiv “proruskih separatista” –  sopstvenih građana na istoku Ukrajine, u Donjeckoj i Luganskoj oblasti, koji su se usprotivili kidanju veza sa Rusijom.

Da li će se Đukanović opredijeliti da, u naletu bezumlja koje evidentno sve više obuzima vlasti u Podgorici, primjeni silu protiv svojih građana, koji se protive otimanju svojih mnogovekovnih svetinja i pokušajima pravljenja nepremostive provalije u odnosima sa Srbijom? Nadajmo se da neće.

Јer, ako ništa drugo, ima primjer Porošenka. A on se gadno “olupao”.

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here