Maja i Branislav Kovinić iz sela Gazdare kraj Medveđe su u tri prve godine braka dobili šest djevojčica, po tri bliznakinje, a onda se rodila i sedma kojoj su juče proslavili prvi rođendan. Maja je sa 34 godine rodila devetoro djece, pošto iz prvog braka ima još dvoje koja žive sa ocem.

U skromnoj kući, dobijenoj od donatora poslije rođenja trećih bliznakinja, danas vri kao u košnici od dječje graje, plača i smijeha. Uzalud majka pokušava da napravi red u dnevnoj sobi.

“Pokušavam, pa kada ponestane daha, ostavim sve i posvetim se spremanju jela i pranju veša, a valja i stoku nahraniti, a ljeti obrađivati baštu”, priča žena koja je zbog ljubavi prema Branislavu napustila roditeljsku kuću u Leskovcu i preselila se bezmalo u planinu.

Maji i Branislavu prve su na svijet došle Petra i Mila koje su sada prvi razred, 10 mjeseci kasnije Jana i Aleksandra, i one idu u predškolsku pripremnu grupu, a 15 mjeseci kasnije Tamara i Jovana. Bogdana je došla kao bogom dana nekoliko godina kasnije.

“Prve bliznakinje su nas iznenadile, za druge smo saznali tek u osmom mjesecu trudnoće, a za treće vrlo rano. Naše najveće iznenađenje je što i po četvrti put nismo dobili bliznakinje”, priča ova žena, koju u Gazdaru, selu sa 11 školske djece, zovu Majka Hrabrost.

Bračni par je riješio da se tu zaustavi, posebno što je sedma, odnosno deveta Majina trudnoća bila veoma rizična.

“Od mene je dosta, devetoro djece kojima sam i majka i dadilja i vaspitačica, a često i otac jer je moj suprug po cio dan u planini, gdje za druge siječe i skladišti drva za nadnicu”, priča Maja. Osim tih nadnica, Kovinići žive i od 19.000 dinara socijalne pomoći i 10.000 dječjeg dodatka, pa im, kako tvrdi Maja, ništa ne manjka.

“Kupili smo kravu, pa sada ne kupujemo mlijeko, čuvamo svinje i živinu, pa imamo i meso i jaja. Sama spremam sir, mijesim hljeb, a sve povrće beremo iz svoje bašte”, objašnjava ova mlada žena koja je u Leskovcu radila kao trgovac.

Na pitanje kako postiže sve sama, odgovara da radi 24 časa i da joj Branislav pomaže kada nije u planini, ali u polju i u drugim težim poslovima. Djeca su njena briga.

“Ujutru u šest sam prva na nogama da spremim doručak i ispratim u školu i vrtić četiri starije djevojčice. Onda spremim doručak ostalim, pa namirim stoku, pa su tu užine, ručak, domaći zadaci, a ručak za sutradan isključivo spremam noću, u tišini. Tada umijesim i nešto slatko”, priča Maja.

Branislav, kaže Maja, obožava djevojčice, ali ima malo vremena. Dođe umoran iz planine, pomazi ih, poigra se sa njima, večera i zaspi.

“Ne čuje noću plač djece, pa se meni i noć pretvorila u dan”, priča s osmijehom Maja jer je, veli, prihvatila “starinski način života” kao nešto normalno.

“Meni nije teško, ljubav prema djeci i suprugu me održava na nogama. Žena koja želi mnogo djece mora u startu da računa na činjenicu da nema društvenog života, da ni ne pokušava da negdje nađe posao i da djecu prepusti ulici, ali i na to da je muž najčešće kao gost u kući”, kaže ona.

Voljela bi i da joj ćerke imaju veliku porodicu

Maja će i svojim ćerkama savjetovati da imaju veliku porodicu.

“Ono što im želim je da završe školu i da se udaju iz ljubavi. Sve što ih u životu bude snašlo, radost ili tuga, prebrodiće lakše sa onim koga vole”, kaže Maja.

Djeca kao drijen

Sedmoro djece Kovinića nikada nisu bila bolesna ni prehlađena.

“Zdrava su kao drijen. Kod ljekara odemo samo za redovne vakcine”, tvrdi Maja.

Izvor: Blic