Umjetnica, žena, majka, profesorica. Sve je to Danica Živanić. Žena puna energije, uvijek nasmijana. Njena ruka kao da je prespora da bi naslikala sve ideje koje se roje u njenoj glavi.

Od djetinjstva je znala čime želi da se bavi u životu. Vjetar u leđa da slijedi svoje snove dobila je od oca Steve i nastavnice likovne kulture u Gornjim Smrtićima, Bernardice Horine. Oni su bili najveća podrška u ostvarenju njenog životnog sna.

– Od rane mladosti pokazivala sam kreativnost, kao i moj brat i sestra. Vjerujem da je na to uticala i genetika. Otac nam je uvijek crtao, od ničega stvarao nešto, pravio nam igračke. On je rasplamsao moju kreativnost i dozvolio mi da maštam, bio je i ostao kreativan čovjek, koji se danas u poznim godinama bolje snalazi sa savremenom tehnologijom od mene, sa osmijehom na licu počinje svoju priču profesorica likovne kulture Danica Živanić.

Iz Gornjih Smrtića odlazi 1987. godine za Sarajevo, gdje upisuje i završava Srednju školu primijenjenjih umjetnosti. Ratna dešavanja prekinula su njeno dalje usavršavanje i školovanje. Zaposlila se 1992. godine kao nastavnica likovne kulture u Gornjim Smrtićima. Udala se, rodila dvoje djece i slikala pod obroncima planine Motajice. Upijala je prirodne ljepote svoga kraja, prenosila ih na platno i strpljivo čekala. Znala je da će kad tad završiti ono što je započela. Prnjavor nije ni znao kakav umjetnički dragulj ima pod svojim okriljem.

Školovanje Danica nastavlja 2013. godine na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, odsjek slikarstvo, zajedno u klasi sa sinom Sanjinom. Četiri godine kasnije dobija zvanje diplomirani akademski slikar i profesor likovne kulture. Kaže da je uloga učenika bila pravi izazov i avantura, ali i neka vrsta satisfakcije. Nadopuna svega onog što je nedostajalo i u obrazovanju, a i u životu, objašnjava Danica i kaže da neće samo na tome stati. Najavljuje da će, vjerovatno, upisati i master studije.

– Trebalo je sve uskladiti, obaveze prema porodici i rad u tri škole, kao i postići sve obaveze na Akademiji. I sve to izdržati – energetski, tehnički, ali i finansijski. Tada sam naučila koliko znači podrška. Svi su mi dali podršku, suprug Miodrag, moja djeca, Sanja i Sanjin, ali i direktori i kolektivi u kojima sam radila. Zaista im se zahvaljujem. Najdraži su mi bili drugari sa klase, dvaput mlađi od mene, kaže naša sagovornica.

Danica Živanić predaje likovnu kulturu u tri osnovne škole, u G.Smrtićima, u Velikoj Ilovi, i u gradskoj OŠ ’’Branko Ćopić’’.

Rad sa djecom je neiscrpan izvor inspiracije za ovu talentovanu ženu, a Danica ni danas nije izgubila entuzijazam koji prenosi na svoje učenike. Njen automobil je prepun ćupova, draperija, raznih učeničkih radova i materijala potrebnih za rad na času. Njeni učenici su često nagrađivani za svoje likovne radove, a kako Danica sama kaže, najdraže joj je kad kod učenika koji se previše i ne ističe na ostalim časovima probudi želju za slikanjem.

– Tokom dugog vremena provedenog u učionici nauči se mnogo toga što se ne uči na fakultetu. Djeci uvijek nastojim prenijeti svoj maksimum znanja i energije. Još uvijek crpim entuzijazam iz samog svog bića kao i na početku svoje predavačke karijere. Ja sam učenicima prije svega prijatelj, ne želim da likovnu umjetnost doživljavaju kao neki bauk ili puko šaranje po papiru, objašnjava Danica.

Čitavo carstvo najneobičnijih dječijih rukopisa i umjetničkih djela Danica čuva u arhivi i kaže da će u budućnosti prirediti izložbu učeničkih radova. Posebno je obraduje kada od bivših učenika sazna da se bave nekom vrstom umjetnosti. Drago joj je da to umjetničko sjeme koje je posijala i dalje klija u učenicima koji su sada već odrasli ljudi.

– Često mi se jave bivši đaci sa fotografijama radova nastalih iz hobija, nakon što godinama nisu držali kist u ruci. Ja to uvijek podržavam, ne morate ostati u profesiji koja je vezana za umjetnost. Slikanje na čovjeka može uticati kao odlična antistres terapija, lijek za dušu, kaže Danica.

Naglašava da je naša sredina siromašna na polju likovnog stvaralaštva.

– Često razgovaram sa svojim kolegama ili poznanicima koji izražavaju želju da se bave nekim vidom umjetničkog djelovanja, a za takvu vrstu hobija nemaju priliku, jer se likovna kultura kao predmet ne pojavljuje poslije osnovne škole. U Gimnaziji je likovna kultura bazirana na istoriju umjetnosti sa vrlo malo praktičnog rada. Kasnije sa zrelošću i ” sređivanjem” života stvara se neka bojažljiva potreba za ponovnim otkrivanjem likovnog žara u sebi. Zbog takvih ljudi želim osnovati umjetničku radionicu ili slikarsku školu, za sve uzraste. A vjerujem da bi itekako imali šta da kažu, ne samo umjetnici, već i svi građani. Prije nekoliko godina bila je aktivna slikarska škola pri Centru za kulturu. Smatram da bi novo pokretanje projekta slikarske škole bilo korisno za stanovnike Prnjavora. Kada mi vrijeme i obaveze dozvole posvetiću se realizaciji i oživljavanju ideje o ponovnom otvaranju slikarske škole, da umjetničko stvaralaštvo ponovo zaživi na našim prostorima, objašnjava Danica.

U silnim umjetničkim pravcima, medijima i tehnikama, u stremljenjima koja umjetnost vodi do besmisla i nazad Danica je uvijek nalazila neku srednju dimenziju bez ambicija da slijedi bilo kakve trendove.

– Dovoljan mi je moj mali mikrosvijet u kome se najbolje osjećam. Moj umjetnički stil je raznovrstan, ali ako bi morala da ga definišem nekim terminima to bi bilo: ortodoksni klasičar, tehnika štafelajnog uljanog slikarstva, sa motivima neprevaziđene teme portreta. Nekad ranije sam možda kao uzor mogla izdvojiti Rembranta, a kasnije Lusijana Frojda zbog njegovog koncepta psiholoških portreta. Ako već moram da odredim definiciju svoga načina stvaranja onda bi to bio neki intimno-ekspresivni moderni portret. U mojim radovima pričam o meni dragim ljudima i pojavama sa margina društva. Skrivene i začaurene životne kartografije na licima ljudi. Inspiraciju tako i pronalazim u ljudima i osobama oko sebe, u komunikaciji sa njima. U energiji i harizmi, kaže Danica.

Godinama je Danica sa svojom porodicom živjela pod obroncima planine Motajice, u Gornjim Smrtićima, ali zbog velike udaljenosti od grada, kao i činjenice da sa prvim snijegom dolaze neočišćeni putevi koji prekinu svaku vrstu kominikacije u tim krajevima, sele se u Prnjavor.

– Proces selidbe je još u toku. Da sam mogla birati nikada ne bih napustila svoj život pod obroncima planine. Nažalost današnji užurbani život traži praktičnost, a život tamo nije bio praktičan. Motajica je predivna i idealna za održavanje likovne kolonije, što takođe planiram da realizujem u skorijoj budućnosti. Divlje životinje su praktično domaće životinje, vazduh je čist, ljudi jednostavni, skoromni, sa margina društva, kaže Danica.

Kada se sjeti svojih početaka Danica kaže da je imala sreće. U startu je imala podršku oca Steve, nastavnice Bernandice, kasnije porodice i kolega. Tu podršku ona želi da prenese i na svoje učenike. Smatra da je najbitnije osjećati ljubav prema stvaranju i imati svoj pravac i cilj.. Umjetnici mogu mnogo učiniti za društvo, kroz slike mogu pokušati probuditi svijest javnosti, a kao što je govorio veliki Ivo Andrić : “Zavisno od toga kako stoji kultura neke zemlje, možete videti i razvijenost ostalih oblasti”. Danica vjeruje da svaki pojedinac može učestvovati u kulturnom razvoju i dati doprinos umjetnosti i zajednici u kojoj živi.

MURALI

Na pitanje da li opština Prnjavor ima sluh za umjetnike, Danica kaže, nedovoljno.
– Uvijek uzimam za primjer Prijedor. Veći je od Prnjavora, ima više likovnih umjetnika. Svi su aktivni i redovno izlažu svoje radove. Stalno su aktuelne izložbe. Zanimljiva je njihova ideja – Prijedor ,grad murala. Tim projektom planiraju da oslikaju fasade zgrada muralima. Što je divno, i oni u tome uspjevaju, ali imaju i podršku grada. Vjerujem da ni Prnjavor ne bi zaostajao za Prijedorom, samo kada bi umjetnici dobili taj tako željeni vjetar u leđa od lokalne uprave,ističe naša sagovornica.

( Jovana Tošić/Naš zavičaj )