U Botunji kod Brusa, na proplanku u kojem priroda još uvijek djeluje netaknuto, u selu u kojem je sve više napuštenih domaćinstava, dvoje djece, brat i sestra, žive svoje, nažalost teško odrastanje.
Aleksandar (5) i Anđela (4) Lazarević se ne razlikuju od svojih vršnjaka.
I oni vole da gledaju crtaće, da igraju igrice, odlaze u bioskop ili pozorište, pojedu sladoled ili čokoladu. Ali, o tome samo mogu da sanjaju.
– Nemamo drugare. Niko nam ne dolazi. Ne idemo nigdje. Igramo se sa Munjom. To je naš pas. On nam je jedini prijatelj. Slatkiše pojedemo kad nam tetka dođe – počinje da priča maleni Aca kako ga u porodici zovu.
Iako još pojedine riječi ne izgovaraju tečno, znaju da kažu šta bi voljeli. I o čemu maštaju. A sanjaju o novom i toplom domu, suvih i čistih zidova, obojenih u razne boje. Ali, i o punom frižideru hrane, o kupatilu koje nije napolju i u kojem nije hladno, o kadi punoj vode.
– Volim čokoladu. Ali, najviše volim mog brata – izgovorila je malena Anđela i zagrlila brata Acu dok su zajedno dijelili staru fotelju pored još starijeg šporeta.
Kažu, vole da skaču po baricama, ali ne i da im dvorište uvijek tako izgleda. Htjeli bi da imaju travnjak na kojem bi trčali, igrali se loptom, valjali se. I ono što im najviše treba, jesu drugari, a kojih nažalost nema.
Ljubav četvorogodišnje sestre i njenog petogodišnjeg brata je neizmjerna, a samohrani otac Milivoje u ovom trenutku, osim ljubavi, ne može ništa više da im priušti.
Kuća u kojoj žive je ista ona u kojoj su odrastali Acini i Anđelini baka i djed. Staru udžericu, sagrađenu od blata, trske i drveta, vrijeme je potrošilo. Zajedno sa šporetom, pocrnjelim od decenija u kojima je generacije grijao, šerpama koje su mnoga gladna usta nahranile, stolice na kojima su sjedili, kredencima u kojima su stvari čuvali.
– Kupatilo nam je veliki problem. Nalazi se napolju. Moram da ugrijem vodu i da ih posipam. A kad je zima, a ovdje zna da bude poprilično hladno, onda moram brzo da ih prenesem u kuću i osušim pored šporeta. Ja sam im i otac i majka. Kuvam, perem, čistim. Pojedemo ono što nam donesu ili što uspjem da posadim u bašti. Nemamo ni dinara primanja, ali njih dvoje su mi sve. Samo za njih živim. Ali, vjerujem da će nam biti bolje kad dobijem starateljstvo, jer ćemo ostvariti socijalnu pomoć – priča kroz suze Milivoje (47).
Njihovo dvorište “krase” stare i polomljene igračke, odbačene iz domova u kojima su usrećivale neku drugu djecu, improvizovani koš, plastične gajbice, zec, maca, kuca, petao. To je Acina i Anđina igraonica, pod vedrim nebom.
– Volio bih da imam kompjuter. Da igram igrice. Vidio sam na televiziji kako se igraju. Onda bih naučio i svoju sestru. A uskoro krećem i u školu – iskreno je za Blic ispričao ovaj veseli dječak.
Milivoje je dok su mu bili živi otac i majka, i dok je supruga bila sa njim i djecom, imao posao. Započeo je da gradi kuću, ali ubrzo se sve raspuklo.
– Potrebni su mi crijep, beton i blokovi kako bih sazidao još jedan sprat i pokrio kuću. Ostalo bih vremenom sam i sa svojim poznanicima uređivao. Ali, sada ne mogu ništa. A moram da obezbjedim nešto za svoju djecu – kaže otac.
Odrastanje Aleksandra i Anđele Lazarević daleko je od bilo čega za šta se može reći da je normalno. A ponajviše zbog toga što žive u selu, koje mladi parovi napuštaju u sve većem broju. Osim njihovog oca Milivoja, više se niko nije vratio u Botunju. Oni se ipak nadaju boljem sutra.
Kako da pomognete
Svi ljudi dobre volje koji žele da pomognu djeci mogu da pošalju SMS na humanitarni broj 2552 ili da uplate sredstva na dinarski tekući račun „Blic fondacije“: 325-9500500148315-93 ili na devizne račune 9601500148316 70 – za uplate u evrima; 9604500148318 49 – za uplate u švajcarskim francima i 9602500148317 62- za uplate u dolarima, OTP BANKA SRBIJA A.D. NOVI SAD. Cijena poruke 100 dinara (važi za sve mreže).
