Upravo ova klepetala, čiji se zvuk rasipa tromeđom Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, smještena su ispred male pećine u stijeni koja je prije osam decenija bila čuvar jednog od najvećih blaga kod pravoslavaca – čudotvorne ikone Bogorodice, “Čajnička Krasnica”, za koju se vjeruje da je na drvetu naslikao apostol Luka.

Kroz mala vrata na koja se jedva ulazi hadži Nebojša nas je uveo u pećinu, zapalio svijeću na malom molitveniku i počeo pripovijedati o “Krasnici”…

“Ova ikona je čudotvorna i, mogu vam reći, ja dok sam bio crkvenjak više puta sam prisustvovao raznim iscjeljenjima. Bio sam se prepao kad je došla djevojka iz Pirota, koja je bila kao opsjednuta. Ti krikovi koje je ispuštala – to je nešto neopisivo. Tri dana je bila ovdje i otišla je normalna. Kako je sada, ne znam”, pripovijeda hadži Nebojša o svojim iskustvima.

Naime, po predanju “Čajničku Krasnicu” je naslikao sveti apostol i jevanđelista Luka i smatra se da je ikonu iz svete zemlje donio kralj Milutin. Najprije je bila na dvoru Nemanjića kao zaštita i blagoslov. Vjeruje se da je njena čudotvorna moć iscijelila cara Uroša, koji ju je u znak zahvalnosti darovao manastiru Banji, kod Priboja. Kada je Sinan-paša krenuo u svoj pohod 1594. godine, spalio je tada i manastir Banju, a čudotvornu ikonu od vatre je spasao pobožni čovjek iz okoline Rudog te je odnio u Čajniče.

Po narodnom predanju, čovjek koji je spasio ikonu zaspao je pred čajničkom crkvom s ikonom u naručju čekajući sveštenika da otvori crkvu. Kada se probudio u ranim jutarnjim časovima, vidio je da ikone nema u naručju. U panici je otrčao do sveštenika probudivši ga i saopštivši mu da je ikona nestala. Otvorivši crkvu vidjeli su da se ikona nalazi na tronu. Shvatili su to kao znak sa neba da ikona tu treba i da ostane.

Međutim, put “Čajničke Krasnice” ovdje ne završava… U Drugom svjetskom ratu Čajničani su iz crkve iznijeli sve knjige i ikonu, kako bi ih sačuvali od ratnih razaranja.

“Godine 1942. čuvena Vražja divizija je dobila naređenje da odnese svetu ‘Čajničku Krasnicu’ u Vatikan, a tu vijest je jedan musliman iz sela dojavio Čajničanima. Moj djed je tada bio predsjednik crkvenog odbora te su se on i kompletan odbor sakupili, uzeli ikonu i sakrili je preko noći u kuću Spremo, dolje u Čajniču. No, ujutru je bila premetačina, vojnici su tražili ikonu. I kako su mi pričali, jedan vojnik je bio dobar čovjek i vidio je ikonu, međutim nije je prijavio. Rekao je ljudima koji su bili u kući da ćute i samo izašao. Sutradan su mještani uzeli ikonu i odnijeli je u pećinu”, ispričao je hadži Nebojša za “Nezavisne”, stojeći upravo u toj pećini u kojoj se “Krasnica” čuva.

Cijelu pećinu hadži Nebojša je opremio sam, uz pomoć mještana, te kako kaže sve su uradili svojim skromnim sredstvima, a ove godine im je prvi put Dragan Davidović, direktor Republičkog sekretarijata za vjere, obećao pomoć u vidu novčanih sredstava.

Pećina je danas popločana, a teške kamene blokove šezdesetpetogodišnji hadži Nebojša je u rukama, zajedno sa nekoliko momaka iz Čajniča, nosio uzbrdo šumskim putem. Ovo jedinstveno mjesto u srcu prirode danas je sređeno i održavano zahvaljujući ovom čovjeku, iz kojeg isijavaju dobrota i blagostanje.

Kako kaziva, u pećinu su dolazili razni sveštenici i monasi s Ostroga, kao i otac Nikodim iz Kareje.

Hadži Nebojša je jedinstvena osoba, a o mjestu gdje živi i svojim sugrađanima ima samo najljepše riječi.

“Odem ovamo gdje i medvjedi idu, pratim njihov trag i tako šetam. Pređem dnevno petnaestak kilometara kroz šumu. Znate, mi smo mogli biti mala Švajcarska, tako smo lijepi. Čajniče je najmirniji grad na zemaljskoj kugli, niko se ne tuče, niko nikome ne krade ništa, niko se ne svađa, a sve prolazi ovuda jer smo na tromeđi”, govori hadži Nebojša.

Ispričao nam je i kako svako veče čita Psaltir, po jednu katizmu svaki put pred spavanje.

“To čitam svako veče za svu bolesnu djecu cijelog svijeta koje god da su vjere. Ja nikome zlo ne mislim. Čitao sam sve moguće vjerske knjige, poznajem i Kuran, a i budizam, obrazovan sam, ali sam toliko čvrsto u hrišćanstvu da me ništa ne može pomjeriti”, rekao je hadži Nebojša.

Do same pećine se stiže kroz šumu… Od zemljanog puta gdje se najdalje može doći autom potrebno je pješačiti još oko 30 minuta uskim putevima uzbrdo. Prva čistina u šumi je, kako hadži Nebojša kaže, mjesto koje se naziva Manastirište, te prema predanju nekad u srednjem vijeku na tom mjestu je bio manastir. Da je ovo istina potvrđuju i kameni ostaci koji su obrasli travom. Dalje se putem kroz šumu nastavlja uzbrdo, gdje se nakon nekog vremena može vidjeti velika plava tabla sa natpisom. Kada prođete ispod nje, nakon oko pet minuta hoda duboko u šumi u velikoj stijeni sakrivena je pećina.

Nije ni čudno što je “Čajnička Krasnica” bila skrivana baš u ovoj pećini, s obzirom na to da je zahtjevno stići do ovog mjesta, iako su se mještani potrudili da staza bude uređena i raskrčena.

Međutim, kako hadži Nebojša priča, ikona se nije sve vrijeme rata zadržala u pećini.

“Kada su mještani osjetili da bi ikona mogla da bude pronađena, dalje je prenesena u selo Slatina, kod Foče, i smještena u tamošnju crkvu, a odatle u selo Trpinje, gdje je ikona bila do kraja rata. Poslije rata narod je vratio čudotvornu ikonu u Čajniče”, ispričao je on.

Ikona je naslikana na drvenoj ploči s obje strane. Ona je litijska ikona, te se vjeruje da je naslikana od strane apostola Luke do 4. vijeka nove ere. S prednje strane je naslikana Bogorodica sa Hristom u naručju, a na poleđini je Sveti Jovan Krstitelj, koji desnom rukom blagosilja. Ikonografska osobenost čajničke Bogorodice se ogleda u tome što ona drži Hrista u desnoj, a ne u lijevoj ruci, a to se povezuje sa legendom po kojoj je apostol Luka slikao ikonu dok mu je pozirala sama Bogorodica.

Danas se ova ikona čuva u Čajniču, u Crkvi Uspenja Bogorodičinog. U čajničkim crkvenim knjigama iz 19. vijeka saznajemo da su tamošnje stanovništvo mučile neimaština, bijeda, glad i bolest. Te su pojave najviše zadavale brigu i teškoće stanovništvu ovog čudnog i visokog mjesta, koji su se Krasnici obraćali, a ona im u nevolji pomagala. Kako je smješteno na raskršću puteva prema Crnoj Gori i Srbiji, Čajniče je postalo mjesto hodočašća u koje su svraćali ljudi sa svih strana, naročito za veliki praznik posvećen Bogorodici – Malu Gospojinu, kada su se namjernici masovno poklanjali “Čajničkoj Krasnici”.

Zlatno-srebrni okov iz zahvalnosti

Krajem 19. vijeka, zlatar iz Sarajeva Risto Andrić, vjerujući da ga je ikona iscijelila od teške bolesti, iz zahvalnosti je izradio zlatno-srebrni okov. Svoju zlatarsku radnju je zatvorio na tri godine, koliko mu je bilo potrebno da izradi okov za koji je utrošio više od 17 kilograma zlata i srebra.

(Nezavisne)