Hrvatska spisateljica i kolumnistkinja, poznata po beskompromisnom stavu, oštro je komentarisala incident u Splitu, ali i opšte stanje u Hrvatskoj.
Naslov kolumne, koju prenosimo u cjelosti, je “Republika Štakorija”.
“Za mene je Split, otkako sam prvi put u njega kročila, najljepši grad na svijetu. Nije da nisam putovala, vidjela sam ja mnoge svjetske gradove, pa ipak… Nima meni Splita do Splita.
Kamene uske uličice, miris mora i ribe, Riva, ručak u “Hvaranina”, tržnica, ribarnica…Grad u kome su živjeli Smoje, Senjanović, i meni najdraži od njih Predrag Lucić, bio je i ostaće moja velika ljubav.
I ne, ni ovaj najnoviji napad divljaka koje ja ne želim zvati “Splićanima” neće u meni ubiti ono što osjećam prema gradu koji volim. Pa ipak, kako je moguće, kako je moguće da se u Splitu, koji je u međuvremenu postao grad iz snova za milione svjetskih putnika, dogodi ovakav zločin?
Nekoliko dječaka iz Srbije došlo je u moj grad da igra vaterpolo utakmicu. Nisu shvatili, niko im nije objasnio, da ne smiju da prošetaju do Rive u dresu svoje ekipe jer bi neko zbog toga mogao šipkom da razvali glavu.
Dječacima iz Srbije to možemo “oprostiti” jer su mladi, šta oni znaju? Bih li ja, ovako stara, da mi je to neko rekao, mogla u to da povjerujem?
Bih. I rekla bih toj djeci, još u Beogradu, ne odlazite, ako odete možete ostati bez glave. I da, moramo biti fer prema građanima i građankama Splita. Ovo je moglo da se dogodi u bilo kom hrvatskom gradu. Trenutna hrvatska vlast nam poručuje, u mržnji je spas.
Pogledajmo što se dešava u Saboru. Naš premijer pripadnike jedne od parlamentarnih stranaka naziva “miševima”, član iste stranke njega naziva “štakorom”. Premijer se na to podrugljivo smiješi jer zna da mu, ovako bahatom, ovako pokvarenom, ovako ciničnom i beskrajno nekompetentnom, niko ne može ništa.
Možemo li, hoćemo li zaboraviti scenu kad je naš premijer, okružen osiguranjem, nasrnuo na člana Sabora u namjeri da ga prebije?
On i jedan od najvećih hrvatskih kriminalaca, da ne prljam ekran imenom gospodina gradonačelnika, dogovorili su se. Premijer će gradonačelnika razbojnika čuvati od zatvora, “štakor” hrvatsko pravosuđe drži u džepu svog skupog odijela, gradonačelnik će da mu uzvrati uslugu kradući od stranaka i strančica štakorčiće koji će premijeru i njegovoj stranci omogućiti da oglodaju Hrvatsku do kosti.
Nikad Hrvatskom nije vladala ovako gadna ekipa. Neka nas bude i strah i sram. Možda, ipak, neka nas bude strah. Mi koji smo potomci onih koji su stoljećima živjeli na ovim prostorima ne možemo učiniti ništa, a većina od nas nije kriva ni za što.
Oni imaju pravosuđe, vojsku, policiju, medije. Oni nam na sve moguće načine prodaju tezu kako su nam jedini pravi neprijatelji “četnici”. I onda kad “četnici” imaju dvadesetak godina, i onda kad igraju vaterpolo i onda kad otvorena srca, zaljubljeni u sport, dolaze u najljepši hrvatski grad.
Kad se dogodi tragedija, kad neki od “huligana” popuši priču zato jer je neobrazovan, glup ili samo zao, uz to siguran da mu zločin neće doći na naplatu, onda se i štakori i štakorka krenu glasno zgražati nad počinjenim zločinom.
Kao da su zločinci oni koji u rukama drže čeličnu šipku, a ne gospođa koja na Pantovčaku razgledava periku ili Štakor koji se ovih dana upustio u rješavanje izbora u Venecueli. On i Venecuela?! Američka, gadna, muva podrepuša nešto misli o svjetskoj politici. Misli? Čime?
Zato, ne osuđujmo momke koji su krenuli da pobiju “četnike”. Nemaju oni ništa s tim. Slušaju glas svojih i naših gospodara.”
